Kolumne

petak, 31. ožujka 2017.

Silvija Šesto | Bolja polovnjača (17)


Jesam ti završila tog Branka? Nisam. I tak smo ti mi prezimili tjedan dana u tom snobovskom dreku. On je još danima sral kak bumo išli na Havaje, svaki dan me je zval, čak mi je i mobitel kupil, mislim to posebno mrzim. Kupil mi je mobitel da me može na njega zajebavat. Neverovatno. Ponašal ti se ko junfer. I velim, ti , čudna neka familija. Niko ništ ne dela, a kaj je najčudnije, ta njegova bivša. Ta ti je njegova bivša bila ko član familije. Dolazila je jest s nama, spavala je kod njegovih, dobro, ne uvek, al nekak tak ko da im je bila neki kućni ljubimac. A da si vidla kak se on prema njoj ponašal. Kak se zovu oni peseki s mašlekima. Pekinezeri, no. Ne, maltezeri, no ko da je bila neki maltezer. Spika do ludila. Teška bediška. Sve su imali al kaj da im je nekaj dubioznijeg falilo. Znaš ono, izvana sve haj, a iznutra ko da im iz šupka drek viri. Ne bi se menjala s njima ni da mi neko sve zvezde s neba skine. I onda sam ti ja počela onak laganica i leđero otkvačivati tog Branka. Prvo, nisam mogla odmah, čuj, čovek je ipak investiral u mene makar ja to nisam tražila, al drek, pristala sam.

Onda je došlo leto i praznici, ja sam se pokupila s decom na more, tu se ubacil i Zdenek na dva vikenda, kao da bi s decom bil. Stari folovi…I onda, onda sam ti ja zagledala tog Damira, bogzna otkud se taj stvoril i tko ga je poslal. Uglavnom, frajer ti je imal piceriju i tu sam skroz zagrajzala. Čuj, mali je bil deset let mlađi. Dečec. Jedna pica, druga pica, kavica, opet cica mica i mi smo ti se dogovorili da on dođe na našu plažu. Kakti on je gazda i može si to priuštiti, nek curice šljakaju, zakaj bi on uvek moral u piceriji visit. Al ni bil domaći. Nekaj mi je pričal da mu je baka Slovenka il Čehinja, sad se više nemrem setiti. Đedo ti on na plažu, a ja, znaš mene, trbuh nutra, cice van. Jebate, kakve si sve žlundre ne sunčaju cice, zakaj ne bi ja. Pred decom ne. Taj dan je još Zdenko bil dole i on je decu fural na brod, znaš kak to deca voliju. I ja sam ti bila sama s tim cicama na plaži. Nije baš bilo neko vreme, pa su prve face od nas bile udaljene kilometrima. Dođe ti taj moj Damirko do mene, uredno s ručnikom…

Joj, čekaj…pardon…Daj pogle, sad je prošla, ona na onom stolcu kraj zahoda…Tam di piše da se ne puši….To mi je posebna fora…Kao stol za nepušače, jebate, kaj bi mi sad morale terati dim kroz vrata ili pušiti u novčanike…Jebemti formu…Pogle je…Mislim, stvarno…Je, ona je…mala Zorićka. Ti, to mi je posebno glupo. Daj mi sad reči, kak smo mi nju prepoznale a ona nas nije. Kaj je debilna, kaj je kreten, a faks je završila. Joj, kaj to mrzim. Kaj glumi…Baš bum ju sad fiksirala. Nek. Nek joj bude neugodno, i treba joj biti neugodno. Žolfa. Šteta reči trošiti. I di sam ono stala, a da. Uglavnom, moglo bi se reči da smo na plaži Damirko i ja bili solo. Donesel mi je pijaču, možeš si misliti, donesel ti je dve kole. Dečec, velim ti. Prije bi se složil s mojom decom, čuj, al kaj ja mogu…Stvari su se počele odvijati tak kak jesu, pomoći nije bilo. Pričamo ti mi malo na ručnikima i on ti mene za ruku i ni pet ni šest mi u valovima, kužiš ono. Tu ti on krene s pubertetskim forama, znaš ono hvatanje u moru, šlatanje i tak, a meni je to čist dobro pasalo, tak sam nekak bila u to vreme sva sjebana i od tog Zdenka i od tog Gibsona, a i starci su mi non stop srali…I ja ti prihvatim igru i mi ti odemo do nekih stjena, jebate ko luđaci. Tu ti se mi ševnemo kak Bog zapoveda, a ja ti još danas imam te gaće…Ma sećaš se… One gaće kaj sam imala valjda od srednje, one roze sa srčekom…Nikak ih se rešit. Čuj kad ti nekaj sedne onda ti sedne. Tam sam ti se s tim gaćama napičila na neku smolu i nikak dole s njom. Al nisam ih bacila. Čuvam ih, kaj zbog gaća kaj zbog tog malog Damirka. Nekak mi je to ostalo u lepom sećanju. Jedna ševa. Jedna?  Čuj, ipak je bil još zelen. Nisam više ni pokušavala. I piceriju sam promenila. Druge godine je isparil a piceriju je držal neki  stari debeli, al taj je bil sav nekakav debilan…No za Boga miloga, pa nisam ni pomišljala na one stvari…

Stara ja ti sad ne ulazim u detalje, jer bi ti htela sve ispričati, al ne smem ti nikak zaboraviti ispričati to s facom, a to mi je dost friško. Nekak mi se je već sve i pomešalo, al to s facom, to mi je još kristalno bistro, makar se ja stvarno izbegavam plesti s roditeljima, al čekaj malo. Jesam ja kriva kaj je maloj stalno stari dolazil na informacije? Ja sam nakon par puta njega direktno pitala di mu je žena i kaj dela. Mislim, znaš ono, nekak smo svi naučeni da pretežno ženske dolaze na te školske informacije, mame ipak više vode računa o deci i kak učiju, no dobro ima iznimaka..Uglavnom, kaj da ti velim, to ti je bila neka čudna femili. Nekaj valjda slično Brankecovima.  Stara je šljakala nekaj za vladu, al ne onog sa šleperima, neg nekaj u Saboru, a faca je bil nekakav kompjutoraš. Ja i tehnika? Zato sam i auto prodala. Čuj, imat stari auto to ti je ko da nekaj mrtvo moraš oživit. Zajebavala sam se s tim fergazerom i ručnom. Taj ti je fergazer stalno tulil i stalno sam morala haubu otvarati i s čekićem lupati kak mi je Zdenko pokazal. Pizda, mogel mi je kupit novi auto, al znaš kak oni to shvaćaju, ko da bum se sad ja u njemu kurvala, a auto mi je bil spas kad su deca još mala bila. No taj ti je drek tulil, ja sam ti se zaustavljala na nenormalnim mjestima i s tim čekićem ordinirala. Jedamput sam prešla prek žute crte, mislim nisam prešla sam jedamput, al me kit onda zaustavil i prvo kaj je videl je bil taj čekić…

Joj to ti moram ispričat, to ti nesmem zaboravit ispričat. I sad kaj, kit u plavom ti gleda u taj čekić i ni mu jasno…A dečko ti je malo uskriž gledal. Pobožni policajec, jebate, baš na mene takav naleti. Zaboravi ti plavac, valjda zbog tog čekića, zakaj me je zaustavil i pita ti on mene jel ja imam prvu pomoć. Valjda se je bojal da ga ne druknem s njim po glavi. Ja mu onda sve lepo objasnim zakaj mi čekić treba i nek se niš ne boji, i da nisam luda, jer da sam i učiteljica, a valjda bi me već pri provjeravanju skužili i u ludnicu smestili, a ne da sam im s decom. Tu se je frajer malo skuliral, ubacil u prvu i sjetil zakaj me je zaustavljal. U međuvremenu mi je nekaj počel objašnjavati kak da to tuljenje zaustavim bez čekića, al meni ti kroz jedno uho nutra kroz drugo van. Vidim ja kit je čist dobre volje i hoće me pustiti, i primim ti se ja novčanika, al onu stvar, prije toga sam sve spizdila u dućanu. Skoro pa ti se mi počnemo pozdravljati, on ti mene kakti špota da drugi put nejdem tam di su autobusi, jer moj tutač opće ne sliči autobusu, čak ne sliči ni pravom tutaču, a jebi ga, imala sam ono kaj sam si mogla priuštiti…Kaj vi mislite, velim ja njemu, da bi ja ovo furala, pa meni ni ručna…I tu ja krenem u petu ofanzivu i pozovem murjaka s preostalim sitnišom na kofi. On se je prenemagal valjda tri sekunde, kao na poslu je i tak dalje…Kao ne sme, a znaš i sama kolko su murjaci visili kod Bibe, po cele su dane cugali i zekali se, a kao neko su osiguranje bili. Znaš da se je konzulat premestil?…Ne znaš?…Je, prije šest meseci, tak…No, da ti nastavim…Onda frajer zakoluta s onim svojim križekima od okica i otpelja me na parking za invalide. Pitam ja njega jel to ziher, jer ne bi baš štela da me pauk digne, makar isto s tim invalidskim mestima... Jebate, ko da je celi Zagreb invalidan. Svaki drugi auto ima na sebi invalidsku naljepnicu. Koda skupljaju sličice recimo za životinjsko carstvo. Ja, naravno, nemam jebenu naljepnicu, nemam ništ.  Kaj bi ja nekaj ušičarila. On ti meni veli da je to ziherica al ipak, čuj valjda i njemu nije bilo svjedno, ubaci ti on meni pod šoferšajbu nekakav papir, a ja ti nisam ni pročitala kaj piše.

Uvalimo ti se mi u neki kafić. Naš one kafiće kaj ne menjaju stoljećima tapecirung, sve ti je bilo nekak masno i ljepljivo, uključujući i konobaricu koja kaj da si je celu noć glavu u lož ulju namakala. Naručimo ti mi dve sa šlagom i ja ti počnem priču o ručnoj. On je još htel pričat o fergazeru i čekiću, al ja ti njemu velim kak sam imala problema na gornjem gradu s ručnom, kak sam bila na bregu i nisam mogla zakočiti, al našel se je dobri anđel. Tipac je stanoval u zgradi kraj koje mi je ručna popizdila, ti, da si to vidla, ja sam ti se počela vraćati u rikverc i tu bi bila ludnica da mi faca nije rekel kaj točno da delam i kak da si pomognem. Čuj, ni njemu valjda nije bilo svejedno, i on si je negdje blizu valjda makinu sparkiral. Ja sam ti bila živa opasnost. Nekak sam uz pomoć njegovih uputa doplovila do ravnice i sparkala se. Čuj, s mene ti je curilo. Zamisli ti pizdarije! To imam lepo zahvaliti Zdeni i svom starom. Oni i kupnja stare kante. Bolje da sam malu poslala. Uglavnom, ja ti se sparkam i opet probam povuč ručnu i nemrem. Zaštekala je negdje, jebate, nema šanse.

Onaj tipac je još visel na prozoru. Mahnem ja njemu i onak napravim facu kak mi je olaknulo, mahne i on meni i isto tak ponovi pokrete i mi se tu skužimo. Dođem mu ja pod prozor ko zadnja flundra, al mu se lepo zahvalim, a tip me pozove gore, veli da bi mi sigurno dobro došlo jedno osveženje. Čuj, stara. Da mi je neko rekel da bum tak blesava i da bum nepoznatima ulazila u stan, zašamarala bi ga ko mladog majmuna. Al ja sam ti onda zbilja bila u šoku. Možda još i od onda vučem te hormone, kužiš ono mislim. Kaj znaš. Ja ti ruknem tipu na prvi kat, a ono neki teški perverznjak. Puna mu je stančuga bila punjenih živina. Te fazan, te ribe, te medo, te lisica, ti nemreš zamisliti čega je sve Zagreb pun. Kakti on je lovac. Jebote, mislim si ja u sebi, ko bi reko da bu me usred Zagreba spasil lovac Luka, a tip ti se baš  tak zval. Luka. Moš si mislit!  I kaj sad, sad sam ja morala glumiti Crvenkapicu. Dobro, šalu na stranu. Tip me je ponudil s nekim lepim likerom, a onda se je stal, ja sam ti bogica mislila da je to daska za češnjak i luk, znaš ono, kuhinjski arsenal, al šipak, kad ti je on počel vadit mikser il kak se već zove..Da šejker, kad ti je on počel mešat…Ja ne znam kak se je ta stvar zvala…Čekaj…Dobro, možda se putem setim…

Nastavlja se...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.