Kolumne

srijeda, 8. ožujka 2017.

Predrag Subanović | Stvarna


Stajala je uvijek na suprotnoj strani ulice, ma kojom ja hodio.
Stajala je i gledala, šutke. A nisam ju vidio jer je nisam ni prepoznao.
Ponekad, ali kada bih već sasvim klonuo duhom i svim snagama u meni, osjetio sam potrebu da ju potražim, ali opet svakodnevna smutnja i žurba, neka nova dopadljiva i nametljiva lica, figure i tijela, ona što lako nestaju i kasnije ne nedostaju, zakloniše mi pogled ka njoj, ka mojoj stvarnoj želji i požudi.
Kako sada znam da je uopće i postojala, pitaš se?
Ne osjećam više taj tihi pogled, ni u sunčanim jutrima, ni na prašnjavim putevima, ni negdje gdje god ispod zvijezda jesam.
I opet, stojim, ponekad hodam, a još češće trčim, vjetar mi u lice sriče riječi nepoznate. Znamo se - taj osjećaj i ja: samo uvučem bradu u revere i gruvam naprijed. Ali toplog pogleda da mi leđa grije više nema...
Samo ja i vjetar, i put, putevi; ulice i prašina; bio dan ili noć

Nema komentara :

Objavi komentar