Kolumne

nedjelja, 19. ožujka 2017.

Lea Brezar | Bez razumijevanja i suosjećanja društvo ne može opstati


Razgovor vodila Sandra Pocrnić Mlakar

Neobično je da autorica self-help priručnika piše poeziju, a još neobičnije da nakon poezije objavi roman. No, Lea Brezar nije obična književnica - svoje knjige piše s ciljem da djeluje na čitatelje i potakne ih na pozitivne promjene u vlastitim životima. Takav je i roman "Superjunakinje", koji se može čitati kao priča o četiri žene koje traže izlaz iz krize, ali i kao putokaz za vlastiti osobni razvoj i za rad na sebi. "Superjunakinje" su i odgovor na aktualni glamur modnih magazina i senzacionalizam dnevnih novina, koji nameću uzore i lažne identitete i potiču prestiž. Lea Brezar svoje je superjunakinje dovela do ruba, u situaciju kada nemaju kamo, nego odbaciti maske i suočiti se sa samima sobom.


Publika voli idole, stoga je vrlo hrabro napisati roman koji se odvija na odjelu psihijatrije. Kako ste se odlučili napisati roman o ženama na dnu? Odakle inspiracija za "Superjunakinje"?

Inspiracija dolazi iz svakodnevnog života. Žene su sklone igrati tu ulogu, ulogu Superjunakinje, no igraju njenu sjenku, onu mračnu stranu nje, koja zapravo u toj glumi ne prepoznaje sebe. Društvo nam nameće neke stereotipe, moramo se uklopiti, moramo biti savršene majke/žene/ljubavnice i nipošto ne smijemo priznati da sve to nismo, da nam je teško, da se lomimo, da smo umorne i da je to često među svima nama. I onda naša draga superjunakinja u nama pada, posrće i lomi se. O tim lomovima sam pisala u romanu ”Superjunakinje”. Ne bojim se probijanja granica i zato se radnja ove knjige odvija upravo u jankomirskoj bolnici, gdje je jedini izlaz da se suočiš sa svojim problemom i naučiš se nositi s njime. Idoli nam trebaju jedino onda kada možemo učiti od njih, a ne fanatično ih slijediti. Moje junakinje su osim učenica i učiteljice.

Nakon savjetodavnog priručnika "Izvan okvira", u romanu "Superjunakinje" također ističete upute i savjete koji se provlače kroz sve dijaloge, a i grafički su istaknuti dosjetljivim intervencijama između poglavlja. Koji su vaši strani uzori za romansirani self-help? Jeste li se za taj žanr odlučili zbog njegove popularnosti i utjecaja?

Na pisanje romansiranog self-helpa odlučila sam se zato što svojim pisanjem želim potaknuti na promjene. Roman je forma koja se rado čita, ukoliko nas uvuče u priču otvorit ćemo srce i primiti njegove poruke. Roman zabavlja prije svega i često ga se baš iz tog razloga radije čita. Osim što će vas vezati uz sebe i držati u napetosti do samog kraja knjige, Superjunakinje nose i neke poruke koje motiviraju na promjene, na izlaz iz krize i suočavanje, a posebno su grafički istaknute. Kako bi moja urednica rekla ”da fokusiraju pažnju”. Uzore za romansirani self help pronašla sam i kod nekih stranih i domaćih autora kao što su primjerice Deepak Chopra ili Adrian Kezele.

Svaka od superjunakinja ima obrazac ponašanja iz kojeg ne vidi izlaz. Jedna je vječna žrtva, druga kontrol-frik, treću uništava ljubomora, a četvrta je potonula u depresiju nakon smrti supruga. Kako ste izabrali s kojim ćete se arhetipima obračunati? Jesu li to najčešći ili najdestruktivniji arhetipi kod nas?

Junakinje utjelovljuju naše osnovne arhetipove – koje svi sadržimo u sebi, a koje je u svojoj knjizi ”Anatomija duha”opisala Caroline Myss. To su dijete, prostitutka, saboter i žrtva. Svaki arhetip ima svoje svijetlo i sjenku. Da bismo postali svjetlo, moramo se obračunati sa svojim ”demonima” pa se moje junakinje u psihijatriskoj ustanovi uče nositi s demonima, prepoznati ih i na kraju s njima se uhvatiti u koštac. Osluškukjući sebe i promatrajući svoje ponašanje, one postaju svjesne kako su odgovorne za svoje postupke, odabiru život te uče prigrliti sve svoje osobine kako bi se ponovno ustale.

Likovi superjunakinja vrlo su uvjerljivi i lako je identificirati se s njima, a njihove intereakcije postaju ključ oporavka. Zašto ste se odlučili romanom skrenuti pažnju na međuljudske odnose? Koliko nama u našim svakodnevnim situacijama i susretima nedostaju inspirativne i ohrabrujuće interakcije? 

Kad malo pogledamo oko sebe zaključit ćemo upravo to: život sadrži samo odnose. Prema sebi, okolini i životu. Naučimo li pronaći sebe (u sebi), odvojiti se od drugih, ne shvaćati sve osobno, spremni smo graditi kvalitetnije odnose u braku, obitelji, na poslu, a time i naš život dobiva novu dimenziju. Tada smo spremni na učenje prepoznavanja ”lekcija” koje život nosi i na empatiju prema drugima. Razumijevanjem i suosjećanjem postajemo inspiracija i motiviramo ljude da budu bolje osobe. Bez takvih promjena društvo ne može opstati.

Recenziju za "Superjunakinje" napisala je psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić koja ne skriva oduševljenje vašim romanom. Smatrate li da literatura može potaknuti osobni razvoj? Mogu li nam savjeti iz knjiga pomoći riješiti krize u koje smo se zapleli?

Sve svoje krize pobjedila sam knjigama. Danas je litreatura za osobni razvoj doista svuda dostupna. Ljubica sama piše genijalne, a jednostavne i lako razumljive knjige. Iz takvih knjiga možemo puno naučiti o sebi, no postoji jedna istina koju uvijek treba imati na umu, a to je praktično primijenjeno znanje. Važno je pročitano vježbati, uvježbavati, iznova i iznova ponavljati, sve dok nam željeno ponašanje i pogled na svijet ne postane kao disanje. Ljubičina recenzija me oduševila, a knjigu je stavila na posebno mjesto i otvorila joj put do čitatelja. Nadam se da će je čitatelji na isti način doživjeti.

Poznato je da ste vrlo produktivna autorica koja avanturistički istražuje nove teme i područja. Nakon dviju zbirki poezije i savjetodavnog priručnika, napisali ste roman. Što je sljedeće?

Još malo romana različitih tema, no s istom misijom - mijenjati svijet. A imam narudžbu za jedan dječji roman koji željno čeka moja desetogodišnja kći. To će biti poseban izazov.

Nema komentara :

Objavi komentar