Ana - Marija Posavec | Mariji Jurić Zagorki

Autor fotografije: Ana-Marija Posavec

***

Mariji Jurić Zagorki

Rumena zora zlatnim suncem pozdravlja planine, gore i doline jedne divne malene zemlje. Vjetrić je ugodan, pomalo prohladan. Gusti se oblaci svakog trenutka razilaze kako bi zlatno sunce svojim strunama obasjalo zemlju Hrvata. Negdje dolje, u ravnicama, čuje se šum. Šapat povijesti što čuju samo oni najmudriji; proteže se tako priča...

Svaki kamen tu je priču znao stoljećima, svakoga dana iznova ispričanu, svakog modernog dana pročitanu – svim krajevima Lijepe naše.

   

Tog je rumenog jutra red došao na ponosite obronke Plješevice, gdje se uzdizao nekoć srednjovjekovni grad Okić. Nad starim tim ruševinama od bijeloga kamena, pojavi se u bijelo ovijena djeva, duh prošlih vremena. Priča danas bijaše na njoj, da drugim duhovima s prostora  ispriča priču kako se nekoć ondje živjelo. Duga joj se kosa boje plodne zemlje rasula do pasa, a ponosito čelo uzdiglo se kao u kraljice.

Očima proljeća promotri lijepi svoj kraj i suza joj sklizne niz mladenačko lice; kao i svakom drugom, bilo u slavonskoj ravnici, dvorcu velikaša Pejačevića ili obali na jugu.

Sjećanja su oživljavala mrtva, ali uvijek ponosita srca.

   – Ovdje bijaše započeta naša priča, brate Ivane – reče tiho, puštajući da vjetar nosi te riječi do neba i natrag. Pored siluete u bijelom, pojavi se vitez u srebrnom oklopu, s kacigom na kojoj je sjao znamen sokola.

    – Dorjo, kneginjo Okić grada, mila sestro moja... lijepa li su bila ta naša vremena – reče legendarni vitez Sokola, Ivan Okićki i obgrli joj ramena.

    – Ovdje smo rođeni, na ovoj grudi oboje odrasli... ali kad se sjetim neprilika po Slavoniji, spletke što nam stvaraše oholi da nas razdvoje, posvade ili osramote... teško to pada na djevojačko srce moje – reče ona, obraćajući se zemlji Hrvata.

    – Dorjo, sestro, ta su vremena iza nas. Iako sam se skrivati morao nekoć davno iza maske sa ovim znamenjem, sada kosti moje nemirno snivaju ovdje, ispod ruševina Okića. Nemirno, rekoh ti sestro, nemirno snivaju, a pomoći još za rod hrvatski ne ima...

    Kneginja Okića oštrim pogledom preleti ljepotama Plješevice pa pogleda na sjever.

    – Tamo, u Loboru, tamo sam se prvi put zaljubila... – reče tiše, pomalo posramljeno, naslonivši glavu na bratovo ponosito rame.

    – Jest, sestro, ti si se zaljubila tamo, u Loboru, a ja sam srce svoje ostavio u Požegi. Ondje sam spoznao kako mlado srce djevojke ljubi viteza Sokola, a ja sam ju morao mučiti iza te maske zbog danih obećanja... Oh, moja Tajana...

    – Tajčica, jest. Tajčica je naša mila djeva, što te voljela svim srcem svojim i dušom. Tako dobra i plemenita, da je i meni pokazala da i ja ljubim, i to razbojnika... Tomu Loborskoga. Tomu Crnoga... Najgoreg i najboljega od svih...

    – Meni tad je srce puklo, zbog spletki tih i laži... jer nisam mogao shvatiti kako sestra moja, biser Okićgrada želi poći za razbojnika što ju bijaše oteo i držao taocem u dvorcu Lobora – odvrati Ivan Okićki s osmjehom na licu, pa skine vezir.

    – Ah, kakvih li vremena, jao... i one pohlepne kraljice ugarske što željela je Sokola za se, a Tajana joj bijaše kći. Krv vlastitu što je izdala, krv oholsku i uzavrelu za muškim tijelom. Krv ugarsku, što hrvatska nikad nije bila, niti je Hrvatsku voljela. Oholosti i zlobe ni danas ne nedostaje, brate Ivane, čak ni na ovom našem svetom tlu.

    Vjetar s Dinare zapuhao je snažnije donoseći glasove vila što se složiše s tim riječima kneginje Dorje. Ivan Okićki uzdahne zabrinuto i odvrati dubokim muževnim glasom, pogledavši tamnim okom nekoć bogati svoj Okić:

    – Davno su ovdje stolovali Zrinski, Frankopani i ostali velikaši. Dičiti treba Hrvatsku, poštenje, borbenost i srčanost muškaraca, hrabrost i čednost naših žena... a što je sad od svega ostalo?

    – Ne tuguj, brate – odlučno će kneginja Lobora: – Ako je u naše vrijeme došlo do sreće, valjda Gospod nije zaboravio na nas Hrvate. Još uvijek ima negdje plave krvi, viteških vrijednosti i ljubavi, još uvijek tu, na hrvatskom nam tlu. Ne gubi nadu, nemoj još... Vjerovati, brate moj, treba. Vjerovati. I boriti se.

    Nasmiješivši se, vitez obrgli svoju sestru i odvrati: – Ako je ljubav jača od svega, Dorjo, onda bi tako bilo da Hrvat ljubi svoju zemlju onako kako vitez ljubi damu. Tu svijest, nažalost, kao da nam djeca ovdašnja gube. Spoznaja ta para mi srce i kosti moje u zemlji toj ne miruju...

    – Kamenje Okićgrada, Ivane, čuvat će naše tajne, ali još uvijek postoji ono što si zaboravio. Imena naša čuvaju knjige jedne žene, a knjiga je, iako danas manje nego prije, čuvar naših sudbina i pokazatelj da nikada nije kasno za borbu. Vjeruj... čitat će se njezine riječi, ovjekovječit će i nas neki drugi, moderni ljudi; gledat će nas, o nama će slušati, o nama će, Ivane moj, djeca budućnosti učiti – osmjehnula se prelijepa Dorja.

    Glasovi knezova i hrvatskih velikaša vjetrom nošeni, što ih čuva rodna gruda, postahu snažniji, a Ivan i Dorja sjednu na bijelo kamenje, promotre Plješevicu, put prema Krapini i Zagrebu. Započeše tad priču o inkviziciji njihova doba, priču o tajnim prolazima u utvrdama, bijegu, prerušavanju i tajnama, prijateljstvima, megdanima, zavjetima - što su ih samo pravi vitezovi poznavali i čast koju su u boju branili.

    Duhovi hrvatski slušahu pozorno kroz vjetar dva glasa kako pričaju, a još jedan duh iz nebeskih visina svojom snagom i sjećanjima ipak natjera tamne oblake da se skupe i rumenoj zori podare kišu. Ipak, Ivanu i Dorji ti oblaci nisu bili strani kao ni ostalima. To bijahu suze žene što im je riječima ispisala sudbinu, kao i ostalih vitezova i dama. Prenijeti iz povijesti na list papira živote – nikada nije bio lak zadatak.

    Završivši dugu i bolnu priču, rastadoše se Ivan i Dorja, knez i kneginja Okić grada.

    – Sestro moja – Ivan će ponosito davši cjelov Dorji u rumeni joj obraz: – Pozdrave moje šalji Tomi Loborskom i djeci svojoj, i znaj, tvojom dobrotom i iskrenošću, neka i dalje sja tvoj dom na Loboru.

    Dorja sa suzom u oku uzvrati bratu isti cjelov, snažno ga zagrli i odvrati:

    – I ti, ljubljeni jedini brate, u nebesima nad Okićem nastani se mirno i prenesi pozdrave prijateljici, sestri mojoj i ženi svojoj, Tajani. Jer sretna bijaše ovdje, u ovom gradu, s tobom i nasljednikom tvojim...

    U sumrak priča duhova povijestu utihne, a u domovima se hrvatskim nastanila sjeta s tajanstvom tuge... Kada je otkucala ponoć, Krvavim mostom ponovno je prošetala silueta i naslikala crvenom bojom na bijelim zidovima kuća tri križa. Vitez je projahao slavonskom ravnicom, a kneginja iz Petrinjske ulice otkrila je još jedan trag zločina. Lotršćak je zazvonio, sestra Angelica u samostanu započela je svoju molitvu, a Gordana se ponovno nađe u dvojbi treba li srce predati Ivanu ili Damiru.

Noć ta bijaše za one što knjigu hrvatsku ljube noć istine i spoznaje, a iščekujući novo jutro, tamni se oblaci povuku i sjećanja Vile Griča i Kaptola na oblacima prerastu u zadovoljstvo i sreću, jer još uvijek, kako reče kneginja Dorja Loborska – ništa nije izgubljeno dok se na hrvatskom tlu rađaju hrvatska djeca i dok narod ponosno zbori, bez straha, jezikom Hrvata.

18.7.2010.

____________________________________________
Povodom 144 godišnjice rođenja Marije Jurić Zagorke