Kolumne

ponedjeljak, 6. veljače 2017.

Sonja Smolec | Lada Vukić: Specijalna potreba


Rijetko kada mi se desi da odmah po završetku čitanja knjige poželim tu istu čitati ponovo. Ispočetka. Odmah. Bez odgode.

Prije nego išta drugo kažem o knjizi, moje iskrene čestitke Ladi Vukić što je napisala takav roman. Ne samo zato što je osvojila nagradu VBZ_a i Tisak medije za najbolji roman 2016., koju je zaista i zaslužila, već zato što je napisala upravo to što je napisala – veoma snažnu priču o djetetu s posebnim potrebama, ali i s posebnim sposobnostima.

Uči, kao pisac, u svijet, odnosno u um takvog djeteta, nije nimalo lak posao, a Lada je to napravila vrhunski omogućujući čitateljima da postanu dijelovi knjige, nevidljivi i neimenovani likovi koji na svakom koraku, kao zaštitnici, prate malog Emila. Pri tom je vodila računa da ne izostavi prikaz, kako sociološki tako i psihološki, niti jednog lika. No, njeni opisi nas do zaključaka vode intuitivno. Kroz diskretne asocijacije ili primjedbe, doznajemo o svakome sve. Svijet odraslih, za Emila je još nedovoljno razumljiva slika. On ga doživljava na svoj, veoma osebujan način koji je odraslima, koji toliko govore o apstraktnom razmišljanju – nedohvatljiv.

Socijalizacija takvog djeteta nije nimalo laka budući da je mutizam nekad više a nekad manje izražen. Sve te situacije, ponekad budu komične, ali češće su takve da čitatelju dođe da na sav glas nekome kaže: Pa glupane jedan! Ostavi to dijete na miru! - Lada nam savršeno dočarava kroz Emilov osobni, unutarnji monolog ili odgovore na pitanja odraslih koji ostaju zarobljeni negdje između jezika i nepca, i neće van. Dječak od deset godina, kojemu je vrlo često zbog mutizma teško odgovoriti na nečije pitanje, itekako se trudi shvatiti sve što se oko njega dešava i tu najčešće ne griješi. Njegovo nepoznavanje riječi kojima se odrasli služe autorica izvrsno prezentira na taj način da na mjesto   pitanja ili odgovora djeteta, ona stavi upitnik ili uskličnik, ili čak i više njih, dočaravajući nam snagu njegovih emocija. To je još jedan način na koji doznajemo o čemu dječak razmišlja i kako vidi svoju okolinu.

Nemogućnost normalnog kretanja bez specijalnih cipela sužava njegov radijus samostalnog kretanja, a najveća želja u životu mu je (premda nema tatu koji je za njega sakriven iza pojma nevidljiv) on želi brata ili sestru. S gotovo jednakom žarom on želi normalne cipele ili papuče za tjelesni odgoj koji mu je uskraćen.

Ljubav prema kartonskim kutijama za cipele koje još uvijek mirišu po koži i svim onim materijalima čiji mirisi su se uvukli u karton, za njega otvara novi svijet koji samo dijete može razumjeti – kako bi to bilo imati jedne takve cipele s kojima se može normalno, posvuda i daleko hodati. Kako bi to bilo ići tamo gdje sada sam ne može.

Emil ne razumije zašto baš on uvijek mora iz stana odnositi smeće i kakve to veze ima sa socijalizacijom. To ide tako daleko, da u jednom razgovoru s majkom, o nekom svojem budućem zanimanju, on zaključuje da bi mogao biti smetlar, jer to mu jako dobro ide.

Njegovoj majci on je, što je i normalno, izvanserijski kolačić, dijete vrijedno ljubavi i pažnje. Emil, sa svoje strane, ljubav prema majci doživljava ponekad na gotovo patološki način. Ona je centar njegovog svemira. Samo njen zagrljaj i njeni prsti koji kuštraju njegovu kosu mogu mu donijeti mir. Još uvijek je u fazi odrastanja i sazrijevanja kad se nije počeo, sazrijevajući kao osoba, odvajati od roditelja. Emil ima tatu, jer, svatko ga ima, samo što je njegov nevidljiv i ne može s njim podijeliti svoju ljubav, njegova veza s majkom je jača i dublja.

Ispričati sadržaj knjige, ili dati njen sažetak, nije ono što će privući prave čitatelje, ljubitelje lijepe književnosti.

Ovo je definitivno roman koji sadrži baš sve potrebno da bi nas držao uz sebe, pa čak i daleko više od toga, a izvrstan izbor slike za naslovnicu tome je još više pridonio.

A onda, kad knjigu ponovo pročitate, po drugi, ili možda i treći put, dođe vam da ju otvorite nasumce... da ste ponovo pored tog malenog dječaka. Da ga zagrlite, da ga utješite, onako bez riječi, da kroz vašu gestu shvati da ga razumijete i shvaćate, da od njega ne očekujete ništa, da ga volite baš takvog kakav je, jer kako i on sam kaže „Ja sam sam sebi normalan, osim što imam problema s nogama.“ - pa čak da zagrlite i ovu vrhunsku knjigu koja je u rangu najkvalitetnijih svjetskih romana te kategorije.

Naklada: V.B.Z. Biblioteka Ambrozija

Nema komentara :

Objavi komentar