Voljela je drveće. I stara zdanja, pogotovo krovove. On je nekoliko puta rekao da je zasigurno u prošlom životu bila drvo ili krov. Voljela je divlji kesten. Vjerojatno zato što je, uz lipu, dud i dren, to bile drvo koje je najčešće gledala u djetinjstvu. Iako su živjeli u selu, stanovali su u zgradi, maloj, sa svega četiri stana, ali joj nikada nije nedostajalo dvorište, jer njezino je dvorište bilo sve oko zgrada, i vrtovi, i livade, i obližnji šumarci.
Zgrada je bila među tri isto takve izgrađena 60-tih godina prošlog stoljeća na sjevernoj strani izlaska iz sela za obitelji ljudi koji su trbuhom za kruhom (nastavnici, liječnik, zubar, šofer ambulantnih kola) ili po dekretu (milicionari i „vojna lica“). Ako nisu bile nastavnice ili medicinske sestre, njihove žene su bile domaćice. Bila je to Jugoslavija u malom: njezini su bili iz Like i tri godine su se mučili dešifrirajući jezik domaćih, no bilo je tu i ljudi iz Slovenije, Zagore, Srbije, Slavonije, Crne Gore, jedna je glava obitelji bio Rumunj, a jedna Talijan. Njihovu djecu su ostala seoska djeca zvala „zgradaći“, a i oni sami – iako rođeni ovdje i govorom Međumurci – osjećali su se drugačijima, mada nisu znali zbog čega je to tako.
Biti „zgradać“ i odrastati u Donjem Kraljevcu u to je vrijeme bilo nešto što bi svako dijete poželjelo. To su bila vremena kada su svi imali jednako malo, kad su oni u zgradama imali jedini kupaonice s vodom iz hidrofora, a ostali iz bunara, kad nije bilo asfalta ali ni auta, osim kombija za potrebe zdravstvene stanice u selu i dva automobila – doktorove crne Olimpije koja je nakon nekoliko godina ostala na dvorištu bez guma i stakala, i lijepo poslužila kokošima i djeci za igru, i zubarovog Fiata 1300 koji se u njegovu vlasništvu nije dugo zadržao, kao niti svaki sljedeći auto koji bi nabavio, već bi kroz godinu-dvije završio na smetlištu zbog čestih „sudara“, po kojima je on bio poznat u čitavom kraju. Po količini i visini dima, ali i po mirisu ispušnih plinova auta koji bi prošao glavnom ulicom, znala su djeca čiji je, jer drugih automobila nije ni bilo.
Zgrade su bile sobama okrenute na jug, na slijepu ulicu koja je dijelila liniju tih triju zgrada i pruge što je išla paralelno. Gledajući iz sobe, najprije se vidjelo breze posađene u dvadesetak metara širokom prostoru prema ulici. Ona je bila uzdignuta i sa strane prema zgradama oivičena drvoredom divljih kestena s tek ponekom lipom, čije su krošnje u lipnju vrvjele djecom koja su brala cvjetove mamama za čaj. Sa sjevera su bili ulazi, a nasuprot njima vrtovi, potom livada s rijetkom djetelinom, a iza toga „potok“ – zapravo odvodni melioracijski kanal, uz čije obale su rasle vrbe i johe, te ponešto trstike, i gdje se uvijek moglo naći dobru granu za zajahati konja za igru kauboja i indijanaca, dok se zimi blagi nagib prema „potoku“ koristio za sanjkanje.
Zgradaći su svi – njih blizu trideset - išli u srednje škole. Dizali su se rano, putovali vlakom, pomagali roditeljima i učili, a polovica njih danas ima i diplomu nekog zagrebačkog fakulteta. Selo se razvilo i postalo najperspektivnijom općinom u županiji. Međimurska marljivost i upornost se isplatila. Doselili su novi ljudi, u novim ulicama izgrađene su nove zgrade, nauštrb vrtova i livada. Drvored kestena je posječen i tamo su sada brežuljci građevnog materijala. Većina zgradaća se raselila. Nisu više isti. Neki žive bolje, neki ne. No, kada ih put nanese, mnogi od njih rado svrate u lokal u središtu mjesta, što ga drži njihov nekadašnji prijatelj iz igre. Znaju da će tamo uvijek sresti nekog svog, prisjetiti se poneke anegdote iz djetinjstva, saznati gdje su drugi i što se s njima sada događa. Napunit će baterije i vratiti se u svoje živote, ali će ih još dugo grijati duh zajedništva i povezanosti stvoren u vrijeme kad su bili djeca. Kad su bili isti.
Obučena u toplu jaknu pred odlazak na posao navlačila je čizme i tog trena joj sine sjećanje na jednu davnu zimu kad je imala jedanaest godina. Otac joj je iz Zagreba donio novu obuću za zimu. S nestrpljenjem je očekivala meke, tople čizmice. No, bile su to smeđe visoke kožnate gojzerice, teške i tvrde, dva-tri broja veće od njezine noge. Nešto ružnije nikad kasnije nije vidjela. Odbijanje i plač nisu pomogli. Navukla je dva dodatna para vunenih čarapa što ih je majka isplela i krenula plačući u školu, jedva dižući noge pri hodu. No, za zimskih praznika, pri spuštanju prema potoku, dobro su poslužile. Poput skija!
Nasmijala se u sebi i požurila u zimsko jutro prema školi. – Samo da prođe ova klizavica – pomislila je – moram otići u Kraljevec. Moram!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.