Kolumne

petak, 3. veljače 2017.

Patnje mladog autora XXXII.


BORIMO SE!

Piše: Jelena Hrvoj

Nedavno sam naletjela na tekst pod nazivom „Do kada će se pisati na prazan želudac?“ objavljen na portalu Booksa. Sam mi je tekst bio interesantan, no on na žalost nije tema ove kolumne. Ono što me je potaknulo na pisanje iste je komentar osobe koju ne želim imenovati. Prva stvar koja mi je upala u oko bilo je: „Tekst sam pročitao, ne znajući, da ga je napisala žena. …ta ista žena obrušila se na mišljenja pisica (valjda se tako kažu žene „pisci“.)“

O gramatičkoj strukturi prepisane rečenice sami sudite. Ono što je mene, iskreno mogu reći zaboljelo, je da smo u današnje vrijeme još uvijek okruženi ljudima koji žene smatraju inferiornima, jer ja sam tako shvatila napisane rečenice. Ne, nismo pisice, mi smo spisateljice. Svjesna sam činjenice da se žene u književnom svijetu sporije probijaju na površinu, ali nisam bila svjesna da su ljudi i dan danas dovoljno „hrabri“ (nazovimo to tako) da javno omalovažavaju ikoga na temelju spola. Ne na portalu kao što je "Booksa" i ne ljudi koji prate isti.

Druga rečenica od koje mi se digla kosa je sljedeća: „Pisci, književnici, pjevači, starlete, glumci, sportaši i zabavnjaci opće prakse svi su oni na državnoj sisi i ne doprinose, nego samo troše.“ Ok. Gdje uopće započeti secirati ovu izjavu? Za početak, smatram da NE možemo stavljanje književnike i glumce u koš sa starletama i sportašima. Sport je zasebna priča, pa tu posebno ne treba naglašavati zašto bi ga izvadila iz ovog koša. Starlete su pak produkt medija u suradnji sa sitnim dušama koje se hrane na idiotarijama. Starlete dolaze, budu viđene, njihov ego nahranjen spomenutom nezasitnom glađu mase, odlaze i budu većinom zaboravljene. Njihova pojava na ikakvoj sceni ne ostavlja trag zbog kojeg se društvo kao takvo razvija.

E sada, stavljati književnike i glumce u tu skupinu može samo mnogo toga reći o osobi koja je isto i izjavila. Druga stvar. Činjenica da nekoga dovoljno smeta činjenica da je šaka književnika JEDVA financirana od strane države, a ne smeta ih činjenica da je vagon određenih pojedinci istu tu državu financijski stavio na koljena-je sramotna. Ponavljam, nije svatko tko piše automatski i pisac. No, što bismo bili bez kulture? Što bi danas bili bez jedne Zagorke, jednog Krleže? Dala sam samo dva primjera, a ima ih toliko mnogo. Društvo bez kulture nije društvo, a država koja ne gradi svoje društvo nije država.

"Društvo bez kulture nije društvo, a država koja ne gradi društvo nije država.
Također, ne govorim da treba financirati svaku osobu koja se sjeti da ju treba financirati. Eto, ja sam prva koja je objavila dva romana bez državne potpore i ne osjećam se zbog toga ni manje vrijednom, a ni superiornom. No, nemam ni potrebu podvijati rep pred ljudima koji javno blate ono malo „sirotinjske“ pomoći koju moji kolege dobivaju. NE dok se financiraju budalaštine i NE dok još uvijek nisam odustala od društva u kojem živim.

Nema komentara :

Objavi komentar