Nastavak priče: Čovjek koji je plašio ljude - 2.
Mlada medicinska sestra provirila je kroz odškrinuta vrata bolesničke sobe:
- Onaj pored prozora?
Pitanje je bilo upućeno nekome u hodniku.
- Možeš ga ti, sasvim bezopasan i simpatičan lik - začuo je Viktor odgovor iz hodnika.
Sestra je prišla krevetu nezainteresirana za ostale pacijente gotovo jednakom mjerom kojom su oni bili nezainteresirani za nju, zarobljeni u svojim svjetovima, svojom voljom ili snagom lijekova koji su ih držali poslušnima ili, što bi rekli liječnici, smirenima.
- G. Kralj, idemo do liječnika. Malo ćete porazgovarati s njim.
- Volim razgovarati - prokomentirao je Viktor ustajući, obuvajući papuče prekriživši noge, kako bi lijevu obuo na desnu i obratno.
- G. Kralj, ne tako, to je naopačke - rekla je sestra, postavivši papuče kako treba.
- Oh - nasmiješio se Viktor - to je naopačke. Ne znam što mi je danas.
Zatim se sagnuo i utaknuo dlanove u papuče podigavši zatim ruke u zrak.
- Ali… kako ćemo sada hodati? - prokomentirao je više za sebe.
Sestra ga je pogledala, a zatim mirnim glasom rekla:
-G. Kralj, papuče treba obuti na noge.
- Na noge… - ponovio je Viktor gledajući naokolo po krevetu kao da nešto traži.
Sestra je odmahnula glavom, a onda već s dozom nestrpljenja u glasu dodala:
- Dajte meni.
- Što?
- Papuče, g. Kralj.
- A zašto? Imate svoje. Baš su vam zgodne s tim bubamarama.
- G. Kralj, dajte, moramo ići - ponovila je gestom mu pokazujući da želi papuče.
- Dobro, ali onda vi meni morate posuditi svoje, pa neću ići bos.
Sestra je zakolutala očima i uzela papuče s Viktorovih ruku.
On je spremno ispružio noge prema njoj uz najljepši osmijeh koji je uspio izvući iz svog bogatog asortimana osmijeha.
I bio je zaista neodoljiv. Kada je susrela njegove osmiješene, modre, dobroćudne oči, smještene ispod visokog čela i sijede ali još uvijek guste kose, odmahnula je glavom, uzela Viktora pod ruku i pomirljivim glasom rekla:
- Hajde, g. Kralj, idemo.
- Do viđenja, dragi moji - nonšalantno je rekao Viktor - idem prošetati s damom.
- S damom… s damom… - ponovio je mladić na krevetu do vrata ni ne gledajući ih. Ipak kad su prolazili pored njega, ponovio je:
- Viktor s damom.
Viktor se okrenuo i namignuo mu.
- Vraćam se ubrzo… ili nikada, Ivane. Ali bez brige, damu ću ostaviti tebi za šetnje.
- Ivanu, za šetnje - ponovio je mladić.
Za korak, dva, našli su se u hodniku koji je vodio do liječničke ordinacije. Viktor je ljubazno pozdravljao sve koje su putem sreli. Baš i nije bilo mnogo odzdravljanja, to je primijetio još sinoć, sestre su užurbano prolazile, a liječnici su se mimoilazili zagledani u neke svoje misli ili pričali na mobitele, čistačica je rutinskim potezima brisala pod oko klupe. Ovaj dan, tako osobit za Viktora, za njih je bio još jedan nastavak svakodnevne rutine. Navikli na neobična ponašanja nisu pridavali važnosti Viktorovom nonšalantnom pozdravljanju, naklonima, osmjesima i teatralnim gestama.
-Dođite, g. Kralj - rekla mu je sestra povukavši ga lagano, jer je razmišljajući o tome kao o još jednoj zakopčanosti zastao, promatrajući izraze lica ljudi pored kojih su prolazili.
Bila je prisutna i ovdje. Ona ista zakopčanost u misli. I ovo je bio jedan od prostora u kojem su se tek mimoilazili svjetovi koje su ovi ljudi živjeli i samo se ponekad, za njegov pojam sasvim prerijetko križali, spajali ili sudarali.
Sasvim rastužen bezizražajnošću lica čistačice naglo je i glasno zalajao. Ona je poskočila, a mop joj je ispavši iz ruke prvo pljusnuo u vodu, a onda se izvrnuo i poprskao pod.
-Joj! – viknula je ona, a onda prasnula u iskren smijeh.
- Ovakvog još nismo imali – rekla je kroz smijeh gledajući prema sestri, koja je pak sasvim iznenađena gledala u Viktora.
On je pak slegnuo ramenima i tiho rekao, potapšavši je po ruci kojom ga je vodila:
- Oprostite.
U tom času pored njih je proklizao liječnik ispruživši se zatim koliko je dug i širok na pod pored njih gurnuvši kantu s vodom koja se prevrnula, a voda iz nje razlila se uz pljusak niz cijeli hodnik.
Čistačica je opet prasnula u onaj isti iskreni smijeh, a liječnik je otresavši mokre ruke pogledao što je izazvalo to njegovo prizemljavanje.
- Oprostite, doktore - ispričavala se vrlo ponizno sestra - g. Kralj je tako glasno zalajao, da je Nevenki ispao mop i sve se izvrnulo.
- U redu je - rekao je liječnik dok mu je namršteno lice odavalo sasvim drugačiju emociju.
- Opet plašite ljude, g. Kralj? – upitao je zatim promuklim glasom ni ne pogledavši u Viktora. Čistio je svoje besprijekorno bijele hlače od sivih kaplji vode koje su se zadržale na njima.
- Pa ne bi se reklo da su dame uplašene, zar ne moje dame? - upitao ih je Viktor primijetivši tek sada u njihovim očima trunku zabrinutosti.
- No, gotovo sam sasvim siguran da ih nisam uplašio ja - dodao je.
Tek sad liječnik je podignuo pogled i zagledao se u lica prisutnih žena. Obje su izbjegavale njegov pogled i on je u tom trenutku shvatio na što je Viktor mislio.
- No, pa nisu se valjda mene uplašile? - upitao je nabacivši osmijeh.
- Ma kakvi - neuvjerljivo je rekla sestra.
- Ma ne, doktore - povlađujući mu je dodala čistačica.
- Ovakvog uklizavanja ne bi se postidio ni Sergio Ramos - rekao je nešto opuštenije liječnik, a onda shvatio da ga žene i dalje gledaju istim pogledima ne shvaćajući njegovu usporedbu.
- No, dakle, sve je u redu, idemo gospodine Kralj - rekao je nestrpljivo, gotovo oteo Viktora iz ruku sestre i držeći ga za nadlakticu, ugurao ga u svoju sobu.
Kada su se vrata zatvorila, dvije su se žene zavjerenički zahihotale, a zatim nastavile svaka za svojim poslom. No, sjećanje na ovaj događaj kod svakog novog susreta činio bi ih na neki način bližima no prije i gotovo uvijek bi podijelile osmijeh kojim su jedna drugoj tako potvrđivale da se još uvijek sjećaju tog sasvim običnog, a opet za njih dvije značajnog događaja. Kad bi ostala sama, čistačica bi povremeno snažnim pokretom povukla mopom po podu i više za sebe rekla:
- I Ramos uklizavaaa - a zatim bi se nasmijala, pa pogledala naokolo u nadi da nitko nije primijetio njen naizgled sasvim bezrazložan smijeh.
U sobi, liječnik je sjeo u svoj stolac te pokretom ruke pokazao Viktoru gdje očekuje da sjedne.
- Stolac – rekao je Viktor.
Liječnik ga je pogledao i gestom dodao:
- Sjednite.
-Oh, mislio sam da smo počeli pa trebam imenovati ono što vidim… Da, u stvari ne, to je ono sa slikama – rekao je Viktor pa sjeo.
- Onda g. Kralj, danas ste opet lajali?
- Da.
- Tako vi govorite?
- I mijaučem.
Liječnik je podigao pogled s papira i zagledao se u Viktora.
- Kokodakanje ne uspijeva izazvati tu reakciju. Kukurikanje je bolje.
Liječnik ga je šutke promatrao, a onda upitao:
- Bolje za što?
- Za buđenje.
- Buđenje?
- Vidite - počeo mu je meškoljeći se u stolcu objašnjavati Viktor - to je sve jedan eksperiment. Performans. Umjetnički.
- Performans? Recite mi nešto više o tome.
- A vi nemate kauč?
- Molim?
- Kauč. U filmovima uvijek ima kauč. Ja ležim, vi sjedite, ja pričam, vi slušate.
- Pa ima jedan u drugoj sobi, ako mislite da bi vam tako bilo ugodnije možemo otići tamo.
Liječnik je otvorio vrata i obojica su ušli u drugi dio liječnikova apartmana. Ova je soba više odisala prisnošću. Naokolo su bile neke osobne liječnikove stvari, na podu odbačen ruksak, jakna nemarno prebačena preko naslona stolice. „Nije baš tako uštogljen“, pomislio je Viktor, pa se ugodno zavalio na kauč usput se pitajući prespava li ponekad liječnik ovdje?.. Sam? Ili s nekim?
Pomisao da možda leži na nečijem ljubavnom gnijezdu nabrala mu je iznova usne u osmijeh.
- Recite, Viktore - započeo je liječnik potaknut Viktorovim osmijehom.
- Dakle, performans, doktore. Htio sam ispitati ljudske reakcije na iznenadne, okolini nepripadajuće i zato iznenađujuće zvukove.
- I?
- To je jednostavno fantastično! - uzviknuo je Viktor.
- Je li?
- Da! To izaziva trenutnu reakciju, promjenu raspoloženja, otvara područja svijesti, uspostavlja odnos među prisutnim osobama. U svakom slučaju potom izaziva komunikaciju. Bilo koje vrste.
Liječnik ga je sada već pozorno slušao. Rečenice koje je koristio bile su sasvim suvisle.
- Vama je dakle cilj uspostavljanje komunikacije?
- Da, krajnji cilj, ali primarni je bio izazivanje bilo kakve reakcije. Naime, nakon pomnog promatranja subjekata zaključio sam da je neophodno učiniti nešto neuobičajeno, nešto izvan okvira, ali opet ne suviše kontraverzno, provokativno. To posljednje danas više nije neobično, rekao bih čak da je to postalo uobičajen način izazivanja pozornosti u umjetnosti. Trebalo je učiniti nešto blesavo, nešto zbog čega bi vas većina smatrala ludim, ali simpatično ludim.
Liječnik je šutio i promatrao Viktora. Viktor je također šutio.
-Želite reći da je ovo vaše ponašanje posljednjih dana samo dio umjetničkog performansa?
- Tako je.
- No, to vas je ponašanje dovelo k meni. U psihijatrijsku bolnicu. Ne smatrate li to prilično rizičnim?
- Pomalo da – nasmiješio se Viktor - no , pretpostavio sam da su liječnici, pa makar i ovdje radili, ipak razumni ljudi. Fizičko bivanje u nekom prostoru ne određuje istodobno i osobine, a ni kvalitete. Uzmimo, na primjer, vas. To što ste u (podigao je dva prsta oponašajući navodnike) ludnici, samim tim ne pretpostavlja da ste luđak.
Liječnik se nasmijao.
- Doista ste u pravu. No, u posljednje vrijeme nisam ni daleko od toga – rekao je i istog časa požalio što je evo upao u Viktorovu klopku i počeo s njim razgovarati kao sa ravnopravnim sudionikom, a ne kao s pacijentom.
Pročistio je grlo, pa rekao:
- Dakle, performans?
- Tako je. Ukoliko pogledate papire kod prijema, vidjet ćete da su podaci koje sam dao liječniku sasvim točni, kao i moja adresa stanovanja.
Liječnik ga je šutke promatrao.
- Pretpostavio sam da ni to neće biti dovoljno, pa vas molim da nazovete dr. Kućanovića, psihijatra i sina moje drage prijateljice koji će vam potvrditi da je sve ovo samo unaprijed dogovoren scenarij i da sam sasvim dobrog psihičkog zdravlja.
- Dr. Kućanovića?
- Tako je . Ako dozvolite, napisat ću vam njegov broj telefona ili ga možemo odmah nazvati.
- Nazvat ćemo – prihvatio je izazov liječnik.
Viktor je utipkao broj, a liječnik mu je odmah uzeo telefon iz ruke. Sa druge strane začuo je glas medicinske sestre koja je izgovarala ime bolničkog odjela i liječnika te ga upitala što treba.
- Ovdje dr. Radelja, možete li molim vas dati dr. Kućanovića… Dr. Radelja ovdje, kolega Kućanoviću. Imate li par minuta slobodno, trebao bih s vama razgovarati o jednom svom pacijentu… Da… Viktor Kralj… - rekao je liječnik , a zatim pažljivo slušao, pogledavajući povremeno prema Viktoru.
Kad je završio razgovor prilično ljutito je rekao:
- Znate, nije u redu da na ovaj način zlorabite zdravstvene institucije, a pogotovo moje vrijeme. Imam mnogo važnijeg posla i ozbiljno bolesnih pacijenata, a da bi tratio svoje vrijeme u vašim performansima.
- Oprostite mi. Moj način svakako nije bio ispravan, ali namjera zato jest. Razumjet ćete to jednog dana. Kada ustanete iz kreveta jednog jutra i primijetite da stojite u mojim godinama. To su godine koje vam nakon mnogo užurbanosti i izgubljenosti u gužvi svakodnevice pružaju širok prostor i vrijeme za razmišljanje. U mojim godinama za mnoge stvari već je odavno prekasno. Ali ne i u vašim. I zato što više ljudi želim probudi ti iz te kolotečine koja spajajući razdvaja, u kojoj se tražeći na kraju izgubite, u kojoj od šume ljudi ne vidite čovjeka pored sebe. Zato vas sve želim probuditi… Ili makar neke… Oprostite tu želju jednom starcu.
Liječnik je šutio i pisao otpusnicu. Još uvijek ljut nije rekao ništa osim:
-Predajte ovo glavnoj sestri i javite se sestri Ljiljani da vam da vaše stvari.
Zatim je ustao i službenim glasom, ispruživši ruku na pozdrav rekao:
- Do viđenja, g. Kralj. Ili još bolje, zbogom, nadam se da se više nećemo vidjeti.
Ustao je, i još uvijek vidno uznemiren, izjurio iz sobe.
Viktor je ostao stajati još čas, a onda je i on izašao te se uputio glavnoj odjelnoj sestri.
Kad se liječnik vraćao u svoju sobu hodao je polako. Toliko polako i tiho da ga čistačica koja je upravo brisala pod nije primijetila. Iznenada gurnula je mop ravno naprijed i povikala: Iiii Sergio Raamooos. Tiho se zahihotala i nastavila dalje.
Liječnik ju je šutke promotrio, a onda se nasmiješio i odmahujući glavom ušao u svoju sobu. Zatim se zavalio u stolac i prošao sa obje ruke kroz kosu:
- Taj ludi Kralj…
A onda poluglasno zalajao pri kraju oponašajući zavijanje vuka.
Nasmijao se zatim od srca, a onda se nagnuo nad telefon i pritisnuvši dugme rekao:
- Dvije kave, Ljiljo… Ne, ne nemam nikog, nego uzmi sebi jednu. Da… Čokoladu od riže? Naravno, ponesi… Ko? Kralj?... I cvijeće?... Koji romantik… Slažem se, baš je kralj… Da, može. Predugo nismo popili kavu zajedno. U stvari, daj uzmi tri kave… Za Nevenku da, kako si znala?... Čekam, da. Ok.
Kad je sljedeći puta dr. Radelja posjetio bivšu sobu g. Kralja na krevetu pored vrata ostavio je u papiru zamotan red čokolade s rižom, Ivana naime nije bilo u sobi. Ivan je bio u šetnji… sa damom.
Nastavak slijedi!
- Onaj pored prozora?
Pitanje je bilo upućeno nekome u hodniku.
- Možeš ga ti, sasvim bezopasan i simpatičan lik - začuo je Viktor odgovor iz hodnika.
Sestra je prišla krevetu nezainteresirana za ostale pacijente gotovo jednakom mjerom kojom su oni bili nezainteresirani za nju, zarobljeni u svojim svjetovima, svojom voljom ili snagom lijekova koji su ih držali poslušnima ili, što bi rekli liječnici, smirenima.
- G. Kralj, idemo do liječnika. Malo ćete porazgovarati s njim.
- Volim razgovarati - prokomentirao je Viktor ustajući, obuvajući papuče prekriživši noge, kako bi lijevu obuo na desnu i obratno.
- G. Kralj, ne tako, to je naopačke - rekla je sestra, postavivši papuče kako treba.
- Oh - nasmiješio se Viktor - to je naopačke. Ne znam što mi je danas.
Zatim se sagnuo i utaknuo dlanove u papuče podigavši zatim ruke u zrak.
- Ali… kako ćemo sada hodati? - prokomentirao je više za sebe.
Sestra ga je pogledala, a zatim mirnim glasom rekla:
-G. Kralj, papuče treba obuti na noge.
- Na noge… - ponovio je Viktor gledajući naokolo po krevetu kao da nešto traži.
Sestra je odmahnula glavom, a onda već s dozom nestrpljenja u glasu dodala:
- Dajte meni.
- Što?
- Papuče, g. Kralj.
- A zašto? Imate svoje. Baš su vam zgodne s tim bubamarama.
- G. Kralj, dajte, moramo ići - ponovila je gestom mu pokazujući da želi papuče.
- Dobro, ali onda vi meni morate posuditi svoje, pa neću ići bos.
Sestra je zakolutala očima i uzela papuče s Viktorovih ruku.
On je spremno ispružio noge prema njoj uz najljepši osmijeh koji je uspio izvući iz svog bogatog asortimana osmijeha.
I bio je zaista neodoljiv. Kada je susrela njegove osmiješene, modre, dobroćudne oči, smještene ispod visokog čela i sijede ali još uvijek guste kose, odmahnula je glavom, uzela Viktora pod ruku i pomirljivim glasom rekla:
- Hajde, g. Kralj, idemo.
- Do viđenja, dragi moji - nonšalantno je rekao Viktor - idem prošetati s damom.
- S damom… s damom… - ponovio je mladić na krevetu do vrata ni ne gledajući ih. Ipak kad su prolazili pored njega, ponovio je:
- Viktor s damom.
Viktor se okrenuo i namignuo mu.
- Vraćam se ubrzo… ili nikada, Ivane. Ali bez brige, damu ću ostaviti tebi za šetnje.
- Ivanu, za šetnje - ponovio je mladić.
Za korak, dva, našli su se u hodniku koji je vodio do liječničke ordinacije. Viktor je ljubazno pozdravljao sve koje su putem sreli. Baš i nije bilo mnogo odzdravljanja, to je primijetio još sinoć, sestre su užurbano prolazile, a liječnici su se mimoilazili zagledani u neke svoje misli ili pričali na mobitele, čistačica je rutinskim potezima brisala pod oko klupe. Ovaj dan, tako osobit za Viktora, za njih je bio još jedan nastavak svakodnevne rutine. Navikli na neobična ponašanja nisu pridavali važnosti Viktorovom nonšalantnom pozdravljanju, naklonima, osmjesima i teatralnim gestama.
-Dođite, g. Kralj - rekla mu je sestra povukavši ga lagano, jer je razmišljajući o tome kao o još jednoj zakopčanosti zastao, promatrajući izraze lica ljudi pored kojih su prolazili.
Bila je prisutna i ovdje. Ona ista zakopčanost u misli. I ovo je bio jedan od prostora u kojem su se tek mimoilazili svjetovi koje su ovi ljudi živjeli i samo se ponekad, za njegov pojam sasvim prerijetko križali, spajali ili sudarali.
Sasvim rastužen bezizražajnošću lica čistačice naglo je i glasno zalajao. Ona je poskočila, a mop joj je ispavši iz ruke prvo pljusnuo u vodu, a onda se izvrnuo i poprskao pod.
-Joj! – viknula je ona, a onda prasnula u iskren smijeh.
- Ovakvog još nismo imali – rekla je kroz smijeh gledajući prema sestri, koja je pak sasvim iznenađena gledala u Viktora.
On je pak slegnuo ramenima i tiho rekao, potapšavši je po ruci kojom ga je vodila:
- Oprostite.
U tom času pored njih je proklizao liječnik ispruživši se zatim koliko je dug i širok na pod pored njih gurnuvši kantu s vodom koja se prevrnula, a voda iz nje razlila se uz pljusak niz cijeli hodnik.
Čistačica je opet prasnula u onaj isti iskreni smijeh, a liječnik je otresavši mokre ruke pogledao što je izazvalo to njegovo prizemljavanje.
- Oprostite, doktore - ispričavala se vrlo ponizno sestra - g. Kralj je tako glasno zalajao, da je Nevenki ispao mop i sve se izvrnulo.
- U redu je - rekao je liječnik dok mu je namršteno lice odavalo sasvim drugačiju emociju.
- Opet plašite ljude, g. Kralj? – upitao je zatim promuklim glasom ni ne pogledavši u Viktora. Čistio je svoje besprijekorno bijele hlače od sivih kaplji vode koje su se zadržale na njima.
- Pa ne bi se reklo da su dame uplašene, zar ne moje dame? - upitao ih je Viktor primijetivši tek sada u njihovim očima trunku zabrinutosti.
- No, gotovo sam sasvim siguran da ih nisam uplašio ja - dodao je.
Tek sad liječnik je podignuo pogled i zagledao se u lica prisutnih žena. Obje su izbjegavale njegov pogled i on je u tom trenutku shvatio na što je Viktor mislio.
- No, pa nisu se valjda mene uplašile? - upitao je nabacivši osmijeh.
- Ma kakvi - neuvjerljivo je rekla sestra.
- Ma ne, doktore - povlađujući mu je dodala čistačica.
- Ovakvog uklizavanja ne bi se postidio ni Sergio Ramos - rekao je nešto opuštenije liječnik, a onda shvatio da ga žene i dalje gledaju istim pogledima ne shvaćajući njegovu usporedbu.
- No, dakle, sve je u redu, idemo gospodine Kralj - rekao je nestrpljivo, gotovo oteo Viktora iz ruku sestre i držeći ga za nadlakticu, ugurao ga u svoju sobu.
Kada su se vrata zatvorila, dvije su se žene zavjerenički zahihotale, a zatim nastavile svaka za svojim poslom. No, sjećanje na ovaj događaj kod svakog novog susreta činio bi ih na neki način bližima no prije i gotovo uvijek bi podijelile osmijeh kojim su jedna drugoj tako potvrđivale da se još uvijek sjećaju tog sasvim običnog, a opet za njih dvije značajnog događaja. Kad bi ostala sama, čistačica bi povremeno snažnim pokretom povukla mopom po podu i više za sebe rekla:
- I Ramos uklizavaaa - a zatim bi se nasmijala, pa pogledala naokolo u nadi da nitko nije primijetio njen naizgled sasvim bezrazložan smijeh.
U sobi, liječnik je sjeo u svoj stolac te pokretom ruke pokazao Viktoru gdje očekuje da sjedne.
- Stolac – rekao je Viktor.
Liječnik ga je pogledao i gestom dodao:
- Sjednite.
-Oh, mislio sam da smo počeli pa trebam imenovati ono što vidim… Da, u stvari ne, to je ono sa slikama – rekao je Viktor pa sjeo.
- Onda g. Kralj, danas ste opet lajali?
- Da.
- Tako vi govorite?
- I mijaučem.
Liječnik je podigao pogled s papira i zagledao se u Viktora.
- Kokodakanje ne uspijeva izazvati tu reakciju. Kukurikanje je bolje.
Liječnik ga je šutke promatrao, a onda upitao:
- Bolje za što?
- Za buđenje.
- Buđenje?
- Vidite - počeo mu je meškoljeći se u stolcu objašnjavati Viktor - to je sve jedan eksperiment. Performans. Umjetnički.
- Performans? Recite mi nešto više o tome.
- A vi nemate kauč?
- Molim?
- Kauč. U filmovima uvijek ima kauč. Ja ležim, vi sjedite, ja pričam, vi slušate.
- Pa ima jedan u drugoj sobi, ako mislite da bi vam tako bilo ugodnije možemo otići tamo.
Liječnik je otvorio vrata i obojica su ušli u drugi dio liječnikova apartmana. Ova je soba više odisala prisnošću. Naokolo su bile neke osobne liječnikove stvari, na podu odbačen ruksak, jakna nemarno prebačena preko naslona stolice. „Nije baš tako uštogljen“, pomislio je Viktor, pa se ugodno zavalio na kauč usput se pitajući prespava li ponekad liječnik ovdje?.. Sam? Ili s nekim?
Pomisao da možda leži na nečijem ljubavnom gnijezdu nabrala mu je iznova usne u osmijeh.
- Recite, Viktore - započeo je liječnik potaknut Viktorovim osmijehom.
- Dakle, performans, doktore. Htio sam ispitati ljudske reakcije na iznenadne, okolini nepripadajuće i zato iznenađujuće zvukove.
- I?
- To je jednostavno fantastično! - uzviknuo je Viktor.
- Je li?
- Da! To izaziva trenutnu reakciju, promjenu raspoloženja, otvara područja svijesti, uspostavlja odnos među prisutnim osobama. U svakom slučaju potom izaziva komunikaciju. Bilo koje vrste.
Liječnik ga je sada već pozorno slušao. Rečenice koje je koristio bile su sasvim suvisle.
- Vama je dakle cilj uspostavljanje komunikacije?
- Da, krajnji cilj, ali primarni je bio izazivanje bilo kakve reakcije. Naime, nakon pomnog promatranja subjekata zaključio sam da je neophodno učiniti nešto neuobičajeno, nešto izvan okvira, ali opet ne suviše kontraverzno, provokativno. To posljednje danas više nije neobično, rekao bih čak da je to postalo uobičajen način izazivanja pozornosti u umjetnosti. Trebalo je učiniti nešto blesavo, nešto zbog čega bi vas većina smatrala ludim, ali simpatično ludim.
Liječnik je šutio i promatrao Viktora. Viktor je također šutio.
-Želite reći da je ovo vaše ponašanje posljednjih dana samo dio umjetničkog performansa?
- Tako je.
- No, to vas je ponašanje dovelo k meni. U psihijatrijsku bolnicu. Ne smatrate li to prilično rizičnim?
- Pomalo da – nasmiješio se Viktor - no , pretpostavio sam da su liječnici, pa makar i ovdje radili, ipak razumni ljudi. Fizičko bivanje u nekom prostoru ne određuje istodobno i osobine, a ni kvalitete. Uzmimo, na primjer, vas. To što ste u (podigao je dva prsta oponašajući navodnike) ludnici, samim tim ne pretpostavlja da ste luđak.
Liječnik se nasmijao.
- Doista ste u pravu. No, u posljednje vrijeme nisam ni daleko od toga – rekao je i istog časa požalio što je evo upao u Viktorovu klopku i počeo s njim razgovarati kao sa ravnopravnim sudionikom, a ne kao s pacijentom.
Pročistio je grlo, pa rekao:
- Dakle, performans?
- Tako je. Ukoliko pogledate papire kod prijema, vidjet ćete da su podaci koje sam dao liječniku sasvim točni, kao i moja adresa stanovanja.
Liječnik ga je šutke promatrao.
- Pretpostavio sam da ni to neće biti dovoljno, pa vas molim da nazovete dr. Kućanovića, psihijatra i sina moje drage prijateljice koji će vam potvrditi da je sve ovo samo unaprijed dogovoren scenarij i da sam sasvim dobrog psihičkog zdravlja.
- Dr. Kućanovića?
- Tako je . Ako dozvolite, napisat ću vam njegov broj telefona ili ga možemo odmah nazvati.
- Nazvat ćemo – prihvatio je izazov liječnik.
Viktor je utipkao broj, a liječnik mu je odmah uzeo telefon iz ruke. Sa druge strane začuo je glas medicinske sestre koja je izgovarala ime bolničkog odjela i liječnika te ga upitala što treba.
- Ovdje dr. Radelja, možete li molim vas dati dr. Kućanovića… Dr. Radelja ovdje, kolega Kućanoviću. Imate li par minuta slobodno, trebao bih s vama razgovarati o jednom svom pacijentu… Da… Viktor Kralj… - rekao je liječnik , a zatim pažljivo slušao, pogledavajući povremeno prema Viktoru.
Kad je završio razgovor prilično ljutito je rekao:
- Znate, nije u redu da na ovaj način zlorabite zdravstvene institucije, a pogotovo moje vrijeme. Imam mnogo važnijeg posla i ozbiljno bolesnih pacijenata, a da bi tratio svoje vrijeme u vašim performansima.
- Oprostite mi. Moj način svakako nije bio ispravan, ali namjera zato jest. Razumjet ćete to jednog dana. Kada ustanete iz kreveta jednog jutra i primijetite da stojite u mojim godinama. To su godine koje vam nakon mnogo užurbanosti i izgubljenosti u gužvi svakodnevice pružaju širok prostor i vrijeme za razmišljanje. U mojim godinama za mnoge stvari već je odavno prekasno. Ali ne i u vašim. I zato što više ljudi želim probudi ti iz te kolotečine koja spajajući razdvaja, u kojoj se tražeći na kraju izgubite, u kojoj od šume ljudi ne vidite čovjeka pored sebe. Zato vas sve želim probuditi… Ili makar neke… Oprostite tu želju jednom starcu.
Liječnik je šutio i pisao otpusnicu. Još uvijek ljut nije rekao ništa osim:
-Predajte ovo glavnoj sestri i javite se sestri Ljiljani da vam da vaše stvari.
Zatim je ustao i službenim glasom, ispruživši ruku na pozdrav rekao:
- Do viđenja, g. Kralj. Ili još bolje, zbogom, nadam se da se više nećemo vidjeti.
Ustao je, i još uvijek vidno uznemiren, izjurio iz sobe.
Viktor je ostao stajati još čas, a onda je i on izašao te se uputio glavnoj odjelnoj sestri.
Kad se liječnik vraćao u svoju sobu hodao je polako. Toliko polako i tiho da ga čistačica koja je upravo brisala pod nije primijetila. Iznenada gurnula je mop ravno naprijed i povikala: Iiii Sergio Raamooos. Tiho se zahihotala i nastavila dalje.
Liječnik ju je šutke promotrio, a onda se nasmiješio i odmahujući glavom ušao u svoju sobu. Zatim se zavalio u stolac i prošao sa obje ruke kroz kosu:
- Taj ludi Kralj…
A onda poluglasno zalajao pri kraju oponašajući zavijanje vuka.
Nasmijao se zatim od srca, a onda se nagnuo nad telefon i pritisnuvši dugme rekao:
- Dvije kave, Ljiljo… Ne, ne nemam nikog, nego uzmi sebi jednu. Da… Čokoladu od riže? Naravno, ponesi… Ko? Kralj?... I cvijeće?... Koji romantik… Slažem se, baš je kralj… Da, može. Predugo nismo popili kavu zajedno. U stvari, daj uzmi tri kave… Za Nevenku da, kako si znala?... Čekam, da. Ok.
Kad je sljedeći puta dr. Radelja posjetio bivšu sobu g. Kralja na krevetu pored vrata ostavio je u papiru zamotan red čokolade s rižom, Ivana naime nije bilo u sobi. Ivan je bio u šetnji… sa damom.
Nastavak slijedi!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.