Kolumne

četvrtak, 19. siječnja 2017.

Daniela Bobinski | Čovjek koji je plašio ljude


Promatrao je široku krošnju platane ponad svoje glave. Grane su joj bile doista čvrste. Sasvim dovoljno čvrste. Tog trenutka odlučio je da će sutra provesti u djelo svoj višednevni naum. Sutra pred jutro. U ono gluho doba pred zoru kad i najotpornije savlada san. Sutra. Onda je popravio šešir koji mu je spao na zatiljak i, prekriživši ruke na leđima, polako nastavio svoju svakodnevnu šetnju parkom Zrinjevac.

Sljedećeg jutra pažljivo je oslonio ljestve na stablo i prečku po prečku  se počeo uspinjati. Još je jednom provjerio nije li ga netko primijetio, a kad se sigurno smjestio na podebljoj grani, sagnuo se i za sobom je povukao i ljestve uklještivši ih između dviju grana.

Park je bio miran. Grad je još spavao. Dobro je procijenio vrijeme i uhvatio baš tih nekoliko trenutaka kada su i šetnica i ulica bili sasvim pusti.

Onda je primijetio prve prolaznike. Ove prve nije dirao. Oni nisu trebali buđenje. Oni nisu ni spavali. Vraćali su se iz noćnih smjena, izlazaka. Čekao je strpljivo. Budući je često promatrao park sjedeći iza svog prozora, već je dobro poznavao profil ljudi koji su prolazili njime kroz dan. Provodio bi u tom promatranju veći dio dana. Živio je sam. Televizijski program bio mu je dosadan i trivijalan, knjige koje je imao kod kuće već je pročitao i po nekoliko puta, a po nove mu se nije dalo ići. Zato je često sjedio pored prozora. Neke je prolaznike već sasvim dobro poznavao, no uvijek je bilo novih.
Tako je i primijetio tu neobičnu zakopčanost ljudi u njihove misli. Nju su uglavnom imali  oni koji su hodali sami, no ni u parovima ili skupinama ljudi ona nije bila rijetka.

Lica su im bila bezizražajna. Kao da spavaju. Gledao je te ljude danima kako hodaju i spavaju. Jednog se jutra upitao što bi bilo da ih netko trgne iz tog sna. Zaželio je vidjeti njihov izraz lica u tom trenutku. Ta želja je rasla u njemu iz dana u dan sve dok ga nije sasvim  preuzela onog dana u njegovoj uobičajenoj šetnji. Zato se jutros popeo na drvo. Zato je sada sjedio na grani tih i neprimjetan čekajući svog prvog spavača.

I evo ga. Bio je to visok mladić, hodao  je klateći dugačke ruke, praveći jednako dugačke korake. Neuredna kosa visjela mi je pored lica. Hodao je buljeći u pod, ne primjećujući ništa oko sebe. U trenutku kada se sasvim približio drvetu, Viktor je glasno zalajao. Najglasnije što je mogao. Mladić je ustuknuo, instinktivno prekriživši ruke ispred lica u smjeru odakle je dolazio zvuk. Zatim je zbunjeno promotrio okolinu, jer je zvuk laveža dopirao iz visine, što je bilo sasvim nelogično.

U smjeru zvuka ugledao je na stablu postarijeg gospodina koji ga je pozdravio nonšalantno pognuvši glavu i skinuvši šešir koji je zatim opet vratio na mjesto.
Mladić je stajao čas sasvim zbunjen, a onda protresao glavom. Na tren se zamislio, još jednom protresao glavom i nastavio dalje.

- Nije uspjelo - rekao je sam sebi Viktor odlučivši da će sljedeći put zalajati još malo glasnije.
Stablu su se sada približavale dvije djevojke s rukama u džepovima. Na ramenima su imale omanje ruksake. Studentice vjerojatno, pomislio je Viktor pa još glasnije nego prvi put zalajao.

Obje su djevojke vrisnule, a jedna je gotovo skočila na drugu, tražeći spas od nevidljivog, ali sasvim sigurno negdje u blizini prisutnog, velikog i strašnog psa.

Uvjerivši se da u blizini nema baš ničega opasnog, obje su prasnule u smijeh tražeći izvor zvuka.

- Maja! – viknula je jedna pokazujući u smjeru platane na kojoj je sjedio starac u odijelu pozdravljajući ih gospodskom gestom skidanja šešira.

- Koji vrag?!- upitala se jedna kroz smijeh, a druga ju je brzo odvukla dalje uz komentar da je to sigurno neka glupa skrivena kamera.  Nastavile su dalje smijući se, još se koji put okrenuvši dok su obnavljale događaj opet ga i opet prepričavajući među sobom.

- Ovo je već bilo bolje - samozadovoljno je promrmljao Viktor dok mu je u uglu usana sjao vragolast osmijeh.

Sjetio se prolaznika koje je na isti način plašio kao dijete, skrivajući se u krošnji jabuke ispred njegove kuće u predgrađu. Sjetio se ljutite susjede Fanike koja bi se uvijek iznova i uvijek jednako uplašila kad bi prolazila. Sjetio se njene ruke na srcu i srditih komentara i mnogobrojnih neispunjenih obećanja da će ga tužiti mami i sljedeći put sigurno istući zbog tog bezobrazluka.

Opazio je zatim neku ženu koja je za ruku vodila malenog dvogodišnjeg dječaka. Dječak ga je za razliku od majke opazio i prije nego je uspio zalajati. Istrgnuo se majci iz ruke, potrčao do stabla i pokušao se popeti.

Majka sasvim usmjerena na discipliniranje dječaka nije ga opazila.

Viktor je šutio pokazujući dječaku prstom na usnama da ga ne otkrije, no on je svejednako, veselo povikivao:

-Ge, ge!

Majka nije ni trenutka podigla pogled vukući dječaka za ruku:

- Sto puta sam ti rekla da mi ne smiješ puštati ruku. Samo bi mi još trebalo da izletiš na cestu.

„Ovoj ne treba buđenje“ pomislio je Viktor smiješeći se „ta je i prebudna.“

Zahihotao se i nakon što je spustio pogled na nogostup ugledao je savršenu žrtvu.

Prilazila mu je  lijepo odjevena postarija gospođa. O ruku joj  je visjela krasna dizajnerska torba. Čizmice čije su potpetice odjekivale parkom bile su istom tonu kao i torba.
Pričekao je još časak, a onda glasno zalajao.
Od iznenadnog zvuka gospođi je torba ispala iz ruke, a ona je poskočila refleksivno stavivši ruku na srce.

- To je to! - povikao je oduševljeno Viktor, pomislivši da se otmjena gospođa gotovo sigurno ne zove Fanika.

Gospođa je pogledala u smjeru zvuka i ugledala na stablu Viktora koji se smješkao uz svoju sada već uobičajenu gestu pozdrava.

Gospođa je podignuvši obrve prvo duboko uzdahnula, a onda sasvim mirno otvorila torbu, iz nje izvadila mobitel i nazvala hitnu službu.

- Dobro jutro… Želim prijaviti lajavca u parku Zrinjevac.

- Ovo je Hitna služba gospođo, a ne veterinarska stanica.

- Nisam ni trebala veterinarsku stanicu. Naime, ne radi se o psu. Na stablu sjedi neki luđak i laje na prolaznike.

- Molim?

- Na stablu u parku Zrinjevac, ponad  biste Ivana Kukuljevića Sakcinskog sjedi neki luđak i laje na ljude.

- Gospođo, vi ste naravno svjesni da upravo oduzimate vrijeme nekome kome je hitna služba zaista potrebna… - nastavio je djelatnik hitne.

Viktora su već boljele noge od sjedenja na stablu pa je u želji da se sve što prije završi glasno zalajao, a onda počeo i zdušno zavijati.

- Molim lijepo - rekla je gospođa podignuvši mobitel prema stablu kako bi djelatnik hitne bolje čuo, a zatim dodala - dakle, luđak u odijelu sa šeširom, na stablu platane na Zrinjevcu, ponad biste...

- Ivana Kukuljevića Sakcinskog - završio je namjesto nje djelatnik hitne - Oprostite gospođo, hvala na obavijesti, poslat ćemo odmah nekoga.

- Molim lijepo, doviđenja  - dodala je gospođa, mirno pospremila mobitel u torbu, značajno klimnuvši glavom prema Viktoru, gestom koju je on protumačio sa „Tako. Budalo. Evo ti na.“

Gospođa je nastavila dalje, a Viktor se naslonio na stablo zadovoljno se smijući, klateći poput nekog djeteta noge koje su mu visjele, ovaj put se ne trudeći da ostane neprimjetan, čak štoviše, u vremenu dok je hitna stigla isprobao je na prolaznicima cijeli asortiman zvukova od lajanja i zavijanja, preko kukurikanja, kokodakanja, sve do raznih složenica slogova koji su mu u međuvremenu pali na pamet.
Kad je hitna stigla, ispod stabla se okupila omanja skupina prolaznika koji su svak na svoj način komentirali događaj: od smijuljenja preko podsmijeha do iskrenog i srdačnog smijeha, bilo je tu i podbadanja, predbacivanja, dovikivanja pohvala, podrške i pokude.

- Koji kralj! - povikao je mladić koji je s društvom radi ovog događaja propustio nekoliko tramvaja i prva tri sata nastave.

Viktor je pak zadovoljno sve pozdravljao i mahao šeširom osjećajući se baš kao onaj dječak sa stabla jabuke.

Kad su djelatnici hitne stali pod stablo, Viktor je uz njihovu pomoć pažljivo spustio ljestve, sišao, stao do liječnika, smjerno se poklonio okupljenoj publici i sasvim mirno pošao u kola hitne pomoći, zamolivši usput tehničara da ljestve dostavi na njegovu adresu koju je vrlo razgovijetno izrecitirao, budući nije mogao pretpostaviti kada će ga pustiti sa odjela psihijatrijske bolnice.

U  kolima liječnik je pomno i prilično iznenađeno bilježio vrlo lucidne izjave gospodina Viktora.
Kod primopredaje pacijenta nije znao što napisati kao razlog dovođenja „lajao na prolaznike“ činilo mu se kao sasvim neprimjeren opis događaja… „neobično ponašanje?“... pacijent se „malo pogubio?“...  ili…

Sutradan, Viktor je u krevetu pokraj prozora čitao novine koje mu je donio bolničar koji je sinoć radio noćnu smjenu, a s kojim je vodio dug i zanimljiv razgovor  sve do ponoći.

U rubrici zanimljivosti za oko mu je zapeo naslov „Čovjek koji je plašio ljude“ .

Ispod naslova opazio je svoju fotografiju u trenutku kad su ga odvodili do bolničkih  kola.

Nezadovoljno  je promrmljao: 

- Novinari. Uvijek propuste najbolji dio.

Složio je novine mrmljajući:

- Plašio ljude. Plašio… Oni i njihovi senzacionalistički naslovi… Primjerenije bi bilo „budio“… Ma dobro… Neka ih…  

- Gospodine Viktor, kako smo danas?- upitao ga je liječnik koji je preuzeo danju smjenu.

- Hvala na pitanju, odlično - odgovorio je Viktor smiješeći se.

- Aha… - tiho je više za sebe prokomentirao liječnik čitajući Viktorov bolnički karton.

- Bolničar će doći po vas nakon doručka, pa ćemo malo razgovarati.

- Razgovarati… ma naravno, uvijek sam raspoložen za čašicu razgovora - rekao je Viktor i tek onako za svaku sigurnost kratko zalajao.

Liječnik ga je pogledao preko spuštenih naočala i dodao:

- Svakako se vidimo, gospodine Kralj.

Nastavak slijedi!

Nema komentara :

Objavi komentar