Kolumne

ponedjeljak, 5. prosinca 2016.

Tomislav Šovagović | Kod brijačeva vinjaka


Brijač Jandre umro je iznenada, ložeći peć u prosinačkoj noći rodnoga sela.

Srce je okončalo dugogodišnje probleme s venama, zbog kojih je sve teže hodao.

Srušio se ispustivši cjepanicu iz ruku, drvo koje je trebalo ugrijati kuhinju njegove nove kuće još nekoliko trenutaka prije spavanja.

Supruga Neda ga je pronašla sklupčanoga, nasmijanoga brka i s one strane života.

Bio je Meštar prije nego što je Smoje napisao „Velo misto“. Mnogi su osjećali kako je talentirani novinar zacijelo nadahnuće dobio likom i djelom šibenskoga brijača.

Popularni Jandre radni je vijek uglavnom proveo u kalelargi, u radnji koje više nema, a vjerojatno nema ni starijeg Šibenčanina kojeg barem jednom nije uredio taj debeljuškasti brko. Proćelav, staložen, vedar, pričljiv, uvijek je inteligentno promišljao politička i društvena zbivanja, zbog čega je, uostalom, u jugoslavenskom sistemu i «nagrađen» zatvorskom kaznom.

Kod Jandre se išlo bar na prelistavanje «Slobodne Dalmacije» i ćakulu. Ponekad bi brijačnica poslužila kao idealno sklonište dok kiša ne prestane, ili dok žene ne obave kupnju. Njegovo šišanje i brijanje imalo je stila, Jandre je radio s ljubavlju i malo tko je odlazio nezadovoljan.

Izvan skučenoga radnog mjesta volio je marendu u istoimenoj krčmi «Marenda», uz obaveznu čašicu vinjaka «Zrinski». Bio je i vjerni pratitelj sportskih događaja u Krešimirovom gradu, posebno u doba dok su mu dva sinovca, Fabijan i Ivica, nosila dresove «Šibenke». Guštao je u trešetu i briškuli, nijedna partija za njega nije bila izgubljena, sve i da protivnik ima 61 punat.

Nakon odlaska u mirovinu alat je svejedno nosio svugdje sa sobom, spreman na uslugu svima koji ga zatrebaju. Bilo se teško odreći druženja s Jandrom i nestvarno su djelovali prolasci pored radnje u kojoj nema ćelave glave s brkovima. Stoga su bivše mušterije koristile svaku prigodu za susret u njegovom domu, ili već po dogovoru, kako bi osim dobre frizure čuli i jasan stav glede mnogih problema.

Bila je milina slušati njegove priče, jer bi i običnu, svakodnevnu zgodu, pretvorio u napetu pripovijetku.

Između dva vinjaka rađala se vrsna dramaturgija britkoga brijača.

Kuću je u selu sagradio maštajući o onom vremenu «pod stare dane», vremenu za sadnju povrća, vremenu za odmaranje sa svojom Nedom, vremenu koje je prekratko trajalo.

Vijest da nema više Jandre, jednog od ljudi koji su svojom pojavom obogatili i obojili šibenske sedamdesete i osamdesete, rastužila je čitav grad, barem sve one svjesne kako je pokojnik samo naizgled bio brijač, a zapravo- natprosječna osoba, vrjednija od mnogih svjetskih državnika, kavalir od glave do pete, jednostavan lik koji je smisao tražio u malim stvarima, poklanjajući velike.

Obitelj se okupila oko odra, a nećakinja Vjera, iskoristivši rijedak trenutak dok nitko nije gledao umetnula je bocu najdražeg pokojnikovog alkoholnog pića pored uzglavlja.

„Strikane, evo ako ožedniš na onom svijetu, ili za slučaj da naiđe dobro društvo“, promrmljala je pomolivši se iznad brijača s pokrićem.

Ubrzo je lijes zatvoren a povorka krenula iz Jandrijine kuće putem crkve i groblja sv. Frane. Nakon mise spušten je u kameno počivalište pradjedova, praćen jecajima najmilijih i sjećanjima na sve napravljene frizure i obrijane brade.

„Mi ćemo otići, a on će ostati“, tiho je dobacio Jandrin brat Ivan, dok su seljani bijelu nadgrobnu ploču vraćali u početni položaj. Ispod nje, prema nebeskom frizerskom salonu, s bocom vinjaka, putovao je omiljeni brico.

Nekoliko godina kasnije Jandrina obitelj izgradila je novu grobnicu svega desetak koraka dalje od stare. Pristupilo se preseljenju zemaljskih ostataka, i kada se ponovno otvorila ona ista ploča, bilo je lako primijetiti kako iz mraka svjetluca „Zrinski“, položen pored svog obožavatelja.

„Barem nema nestašice vinjaka tamo gore, vjerujem da si sretan zbog toga“, uzdahnula je supruga Neda, noseći u bijelom platnu sve ono što je nekada bila ljubav, što je nekada bilo sve.

Nema komentara :

Objavi komentar