Kolumne

utorak, 20. prosinca 2016.

Sonja Smolec | Neisporučena pisma djedu Mrazu


Odavno ne pišem Djedu Mrazu, još tamo od šezdeset i neke
kad sam molila da mi donese lutku koja govori i ima kosu
koju ću moći češljati i slikovnicu samo neka ne bude od onih
gdje su vukovi uvijek zločesti i sve djevojčice imaju maćehe,
a njemu se dok je hodao pozornicom Radničkog doma
i držao za trbuh, valjda od previše pojedene sarme i kolača
(kakve mi kod kuće nikad nismo imali, orasi i čokolada su uvijek bili skupi)
i u zanosu izgovarao ho ho ho, pola smiješnog brka odlijepilo s lica.
Dao mi je prozirnu vrećicu na kojoj je bilo prikačeno moje ime.
Čudila sam se zašto ne zna tko sam; rekli su mi da dobri djedica pozna
svu djecu svijeta. Bila je to laž ili je već tada bio toliko star pa je sve
zaboravio jer nije donio ono što je bilo u mom pažljivo napisanom pismu.
U vrećici s darovima bio je materijal za pidžamu ukrašen slikama malih,
slatkih plavih cvjetića, baš onakav kakav sam s mamom dan prije vidjela
u izlogu Robnog magazina i dvije napolitanke Jadranka.
Nadala se, dječje naivna, da će možda, slijedeće godine doći, možda je i bio,
mislila sam, pa nije znao gdje da ostavi dar, nismo kitili bor.
Još puno godina nismo imali novaca za svilene bombone i kuglice.
Ni sveti Nikola nije pronašao moju čizmicu, vjerojatno ga je zaveo Krampus,
ali niti njega nije bilo, ni zlatne ni srebrne grane.
Jesam li radi disgrafije krivo napisala njihove adrese, tko će ga znati,
ili su svi oni zalutali; na kući nismo imali broj kao i sve druge.
Baka i djeda darovali su mi u smeđem škartocu od cukora,
desetak čajnih kolutića i dvije, tri mandarine, ne sjećam se više koliko.
To je bio najljepši dar koji sam ikad dobila. Nisam im napisala pismo,
samo sam im rekla da ih volim.

Nema komentara :

Objavi komentar