Kolumne

ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

Slavica Gazibara | Kava


Sjede svatko u svom naslonjaču, okrenuti prozoru. Između njih mali okrugli stol prekriven heklanim stolnjakom. Čitaju. On debelu knjigu tamnoplavih korica koja leži na njegovom lijevom dlanu položenom na lijevo koljeno, a desnim dlanom pritišće stranicu. Ona u objema rukama drži neveliku knjigu i čitajući ju, nesvjesno pomoče ritmom pročitanih riječi, usne. Čitaju već vjerojatno više od sata. Odjednom je digla pogled i susrela se s njegovim. Gledaju se.

-    Gdje si? – upita ona.

-    Ovdje.

Nije ovdje, naravno. Ni u ovom prostoru, ni u ovom vremenu. Ili to misli zato što ona nije? Relacije prostora i vremena određuju nas samo fizički. Moja je desna ruka na 158. stranici knjige, noga preko noge na bijelom debelom tepihu s diskretnom granom trešnje u cvatu, koji su radile male tamne dječje ruke za jedan peni nadnice. Je li ovom mišlju, ovog trena to ona u Pakistanu ili sjedi u svojoj dnevnoj sobi? Riječima izražavamo samo situacije vezane za tjelesnost, a ova je opet vezana za prostor, znači da se riječi, jezik uopće odnose samo na te dvije dimenzije… A što je s riječima koje označavaju apstraktne imenice i vezane su uz mišljenje i osjećaje? Na primjer – čežnja. Što ona zapravo znači? Možemo li ju uopće definirati kad svatko može imati svoje određenje za tu riječ? A vrijeme? Određujemo ga s jučer, danas, sutra. Jučer je sjećanje, a Danas – slika onoga jučer. Otisak jučerašnjeg Nečeg u našoj svijesti. A Sutra? Fikcija! Samo naša potreba za kontinuitetom. Čak ni „danas“ ne postoji, već samo trenutak, samo „sada“, „ovaj čas“. Kao pikseli na TV-u u Istri. Sustav se raspada, slika se rastače na manje dijelove, pa na pruge, kvadratiće, točkice. Na kraju sve pocrni.

-    A gdje si ti? – prenu je njegov glas. Pikseli svijesti ubrzaše prema točkama, crtama, kvadratima, prugama. Dijelovi mozaika stvoriše sliku pa pokret.

-    Evo idem! Skoro da nam promakne popodnevna kava zbog čitanja!

Nema komentara :

Objavi komentar