Sinoć, nakon miješanja naših tjelesnih tekućina, koje su kao i uvijek sagorijevale u neugasivoj strasti sumanute požude, odlučila sam, da ću nakon tvog odlaska, ostati... U našoj sobi 102, hotela nebitnog imena.
Poljubio si me kao i uvijek prije odlaska i ja sam taj poljubac upila u sebe kao još nikada do sad. Tiho si zatvorio vrata, čula sam prigušeno odzvanjanje tvog koraka, koji se je polako zagubio u labirintima hotelskog hodnika.
U krevetu je bilo toplo i mekano. Zagrlila sam jastuk, koji je još uvijek mirisao na tebe, Jonas.
Meškoljila sam se po tom našem piadestalu ljubavi bez ikakvih misli, potpuno opuštena, poput razmažene perzijske mačke, sve dok nisam zaspala.
I sad, dok ti zgrćeš novce u svom uredu, ja sjedim gola na stoliću ispred velikog ogledala i stišćem knjigu Bukowskog u ruci. Jutros sam loše. Jako loše. Kroz suze gledam odraz svog vitkog, još uvijek lijepog tijela u ogledalu i pokušavam zamisliti kako će ta zategnuta koža izgledati kada ja nagrize zub vremena. Hoću li biti izgužvana starica ili će me prije prigrliti svemir u svoj nepovrat?
Ova je moja bolest postala nepodnošljiva. Manična depresija ili Bipolarni poremećaj. Čisto sranje. Ne, ne mogu se više nositi s time, kao što se više ne mogu nositi ni s činjenicom, da nikada nećeš biti samo moj.
Mrzim te promjene raspoloženja, koje naveliko liče na nepredvidljive vremenske promjene, čas goruće sunce, čas razorno nevrijeme. Da. Sve teže i teže se nosim s time.
Sjećam se tog dana kada smo se upoznali. Bila sam na vrhuncu eksplozije mentalne snage popraćene s zaigranim raspoloženjem. Kraljica nad kraljicama! Poput malog djeteta koji razgledava izlog s igračkama, tražeći nešto što će ga uistinu zabaviti. Vidjevši te, odmah sam te poželjela. Morala sam te imati. Ono tvoje lice, pomalo zamišljeno, s tragovima umora i tvoj stas, osvojilo me. Odmah, onaj trenutak kada sam te ugledala. Možda sam glupo ispala s onim ženskim dnevnim ulošcima, koji su mi u tom trenutku bili prvi pri ruci...za nekakav kontakt s tobom, uz ispriku da sam zaboravila naočale. Osjećala sam da ćeš se odazvati. Jer sam to željela. Obično, kada nešto jako poželim, pod svaku cijenu to i nastojim dobiti.
I onda, moj poziv na kavu. Upijala sam te očima, upijala sam svaku tvoju riječ, žarko sam priželjkivala ponovni susret. Zapravo, željela sam da me ševi netko poput tebe. Do besvijesti. Netko kao ti. Ti, Jonas!
Ubrzo si mi javio da si iznajmio sobu. Sobu broj 102, hotela nebitnog imena. Znala sam da si oženjen i da se ne kaniš rastaviti. To mi onda uopće nije bilo važno. Željela sam samo tu jebenu ševu, bez ikakvih obaveza. Bio si mi poput novo izabrane igračke, koja mi se neočekivano našla na putu, za koju osjećam da će mi pružiti neku novu zabavu.
Znam, tebi se je život pretvorio u laž. Morao si nekako opravdati ta svoja, sve brojnija izbivanja van kuće.
Meni je bilo lako. Osim posla i slikanja više nisam imala nikakvih obaveza. Dijete mi je već odraslo. Čeka samo trenutak, da mu se stvori povoljna prilika i da konačno zakorači svojim putom. Dijete je bilo jedino što sam istinski voljela u životu. Sve drugo je bila obična, pomalo čak prljava igra s tuđim osjećajima.
Nisi znao sve o meni. Mnogo toga sam ti prešutjela. Bilo bi mi previše bolno otvarati te još nepotpuno zacijeljene rane. Da. Imala sam tako sjebano djetinjstvo, da je to definitivno moralo ostaviti posljedice na meni. Otac alkoholičar, obično pripit i majka, koja je iskoristila svaku priliku da se ševi s kim god bi stigla. I tko god bi je poželio. Često i za novce. Bila sam zanemareno, uplašeno dijete. Više gladna nego sita. Sjećam se kako bi si dlanovima pokrivala uši, da bar djelomično utišam očevu dernjavu i majčino vrištanje dok ju je on, u teškom stanju pijanstva udarao, dok se ne bi srušila. Ponekada bi znala prespavati na hodniku, uz ulaz u drvarnicu, koji je bio sakriven pogledima. Na golom betonskom podu, zamotana u deku. Srećom se uplela socijalna služba, pa sam završila u domu za nezbrinutu djecu. Tamo mi je napokon bilo barem podnošljivo. Završila sam školu, koja istina, nije bila ono što sam željela ali drugog izbora nisam imala. Ubrzo sam pronašla posao. U međuvremenu sam saznala da imam brata. Po majčinoj strani. Nikada ga nisam upoznala, niti sam to željela. Za neke je stvari već odavno bilo prekasno.
Tima sam upoznala jednog vrućeg ljetnog dana. Onako poletna i premlada, dok sam pohotno oblizivala sladoled na gradskom bazenu. Valjda ga je to dodatno napalilo pa smo odmah prohodali. Svidio mi se. Zabavljalo me druženje s njim. Bila je to uzbudljiva igra jedne neiskusne, mlade djevojke. Prve tajne mladenačkog seksa i prljavih igrarija. Naravno, ostala sam ubrzo trudna. Odlučili smo živjeti zajedno. Neko smo vrijeme lijepo živjeli. Iznajmili smo stan, oboje smo radili a dijete smo dali na čuvanje u vrtić. Mislila sam kako je život konačno lijepa stvar ali gadno sam se prevarila. Tim je počeo sve više i više piti, vračao bi se sve kasnije i kasnije kući. Pokušavala sam s njim razgovarati u nekoliko navrata. Nije pomoglo. Jedne me večeri u pijanom stanju toliko izudarao, da sam morala potražiti liječničku pomoć. Imala sam osjećaj da se vračam natrag u djetinjstvo. Počela sam ga mrziti. Svojim ponašanjem pretvarao se u lik mog oca. Čim sam se oporavila, nestala sam s djetetom, sklonivši se za početak kod jedne prijateljice. Nisam više htjela proživjeti ono što sam već prošla, jednom davno. Kasnije sam iznajmila mali, skroman stan. S vremenom, postao je to moj prvi, pravi mali topli dom.
U međuvremenu sam imala nekoliko bezveznih, uglavnom seksualnih veza. Zapravo, neizmjerno sam uživala u zavođenju muškaraca. Svih vrsta. Nije bilo teško. Bila sam svjesna svoje ljepote. I seksipila. I sve je bilo tako zanimljivo, napunjeno adrenalinom, koji je veselo živnuo u meni, dok nisam uhvatila plijen. Kada bi ga isprobala, neko bi se vrijeme zadovoljno igrala s njim, sve dok ga nisam odbacila jer sam se jednostavno i neobjašnjivo zasitila. Bacala sam te svoje muškarce poput ispranih, potrganih medvjedića, kao što dijete baca svoje istrošene igračke.
I onda je poput sunca na vedrom nebu od nekuda iskrsnuo Mario. Zapravo, crkla mi je veš mašina, pa mi je prijateljica dala njegov broj. Pojavio se na vratima, zgodan i visok, nježan i pažljiv. Popravio je kvar i poželio me ponovo vidjeti. I tako sad odlučila odigrati još jednu igru. Radio je kao električar u jednoj velikoj tvrtki. Počeli smo zajednički život. Konačno sam mislila da sam sretna. Da to nije više samo igra. Kroz neko vrijeme ostala sam trudna s njim. Obostrana sreća bila je neopisiva. Sve do onog jutra. Koje mi je otvorilo pogled na pravu istinu o našoj ljubavi.
Nekoliko minuta prije devet, u uredu zazvonio mi je telefon. Javila sam se kao i obično. Kad ono... Poziv je bio iz njegove tvrtke. Izgubljen, pomalo zategnuti muški glas na drugoj strani, suzdržano mi je priopćio:“ Na žalost, gospođo, imam...hmmm… Loše vijesti.“ Onda je još malo zastao i ucviljeno nastavio: “Gospodin Mario je jutros stradao na poslu. Dogodio se nesretan slučaj.“ Opet je zastao, dok sam ja šutjela u iščekivanju nastavka. „Ubila ga je struja, dok je uklanjao kvar na dalekovodu. Žao mi je, gospođo... svima nama… tako je žao...“ Kriknula sam, a slušalica mi je ispala na pod. Život mi se srušio u trenu. Poput kule od karata. Isti dan sam sam završila u bolnici. Doživjela sam živčani slom. Da. Jednostavno sam se slomila na pola. Nekoliko dana iza toga imala sam spontani pobačaj. I tako je sve...opet otišlo u nepovrat. Najtragičnije od svega, bila je istina koju sam si morala jednom prilikom priznati, poslije razgovora s psihijatrom. Istina, koja je boljela i teško joj je bilo pogledati u oči. Zapravo sam shvatila, da ni Maria nisam voljela onoliko koliko mi se činilo.
Nakon toga počeo se javljati Bipolarni poremećaj. Na dane sam bila prepuna neobjašnjive energije, bila bi u stanju biti budna i po 48 sati, sve dok ne bi potonula u teško stanje beznađa. Onda bi danima spavala u zamračenoj sobi. I tako redom. Potražila sam liječničku pomoć i opet završila na psihijatriji. Dijete je za to vrijeme bilo kod udomitelja. Posjećivala bi ga kada bi smogla dovoljno snage za to. Dobila sam i lijekove. Neko vrijeme sam ih redovito uzimala. Sada, više ne. Mislim da se jednako osjećam. S njima ili bez njih. Sve je to na kraju, zavaravanje za iscrpljene, ranjene duše. Lažni tračak nade u obliku okrugle tabletice. Progutaš je i misliš da ćeš biti normalan. Što znači biti normalan? Uistinu, velika zagonetka. Hmmm...na to pitanje bar ja nikako ne mogu pronaći pravi odgovor. Sve je to relativno. Kao i naše postojanje. Simetrija života, koja je povučena nevidljivom crtom, koji mnogi ni ne primjećuju.
Tuširam se. Ispirem tvoje zadnje tjelesne tekućine, zaostale na mom tijelu. Brišem se grbim ručnikom i na njemu skupljam tvoje posljednje dodire.
Oblačim lepršavu, tanjušnu haljinicu i navlačim cipelice, nalik onima koje je nosila Snjeguljica. Iz torbice vadim kao ljubav crveni ruž i njime ocrtavam svoje usne. Zatim ih napučim u poljubac i svom snagom utisnem poljubac na staklo ogledala u kupaonici. Ispod toga istim ružem patetično pišem: “Jednom ćemo se opet sresti... Volim te...“ Zagrnem se laganom maramom preko leđa, spremam šminku u torbicu i ispod lijeve miške, stavljam djelo mog omiljenog pisca na kojoj jasno piše: Charls Bukowski, Poštanski ured. Zatvaram vrata sobe 102 i krećem prema izlazu. Na recepciji uz ljubazan osmijeh, predajem ključ uštirkanom recepcioneru.
Vani me zagrli lagani povjetarac i dok se krećem prema svom stanu, u mislima si mi ti, Jonas. Volim te. Sinoć sam ja konačno vodila ljubav s tobom. Možda sam ti se činila drukčijom. Zapravo, da. Bila sam neka nova ja. Nova Elena, duboko u sebi uplašena, pomalo drvena, od spoznaje da mi ti nisi više samo igračka za zadovoljavanje tjelesnih užitaka. Ti si ono, što sam kroz male prljave igrice tražila cijeli život. Istinska ljubav.
Otključavam ulazna vrata svog stana. Dočekuje me ugodna tišina, tišine. Dijete nije kod kuće. Uzimam prazan listić i na njega kemijskom olovkom pišem: “Volim te, dijete!“ a ispod: “Tvoja mama“. Pričvršćujem listić na vrata hladnjaka. Magnetom. Tamo će ga sigurno uočiti. Ostavljam torbicu na komodi i na izlasku samo lupnem nezaključanim vratima.
Put prema ogromnom željeznom gradskom mostu, ispod podivljale rijeke, koji me je uvijek fascinirao svojom veličinom, prošao je u nekakvom bunilu. Srećom, pratio me je povjetarac i hladio moje uzavrele osjećaje. Silazim na most. Život na njemu je užurban ubrzanim prometom. Nitko me ne primjećuje. „Savršeno!“ mislim si. Penjem se na ogradu i sjedam na debeli željezni rukohvat. Desnom rukom držim knjigu, lijevom se pridržavam. Zatim bacam tu svoju omiljenu knjigu i pogledom pratim njezin pad u dubinu rijeke. Nakon pada, knjiga još neko vrije pluta po površini podivljalog riječnoga toka. Zatim tone prema dnu. Povratka više nema.
Osjećam nakupljeni umor svih tih godina koje sam proživjela. U lažima i igrama. Možda sam trebala biti glumica. Da! Zaista sam iscrpljena. I tako sjebano tužna. Mislim na moje jedino dijete i na tebe, Jonas. I na naše nezasitne tjelesne strasti. One će trajati vječno. Znam to. Na kraju, za mene to nisu više samo strasti. To je ljubav. Ona, koju sam tako dugo tražila. I konačno pronašla. Ali ne u pravo vrijeme. Zakasnila sam. Životne činjenice ne možeš tek tako lako izmijeniti. Možeš nekome uništiti život, zbog ljubavi, koja je i mora biti tajna.
Tamo gdje sad idem, iznajmiti ću sobu. Možda to neće biti soba broj 102, hotela nebitnog imena. Ali, svakako će to biti soba naše buduće ljubavi. Čekati ću te tamo. Sklupčana na krevetu, pokrivena velom slatkog očekivanja. Sve dok ne stigneš. A kad konačno dođeš, voditi ćemo ljubav. Od jutra do sutra.
Da…
Prošla je dob igara. Došlo je novo vrijeme. Vrijeme da sprovedem odluku, koju sam uistinu jedva donijela. Povratka više nema. Tako mora biti. Niz lice mi kližu suze. Nekada sam osjećala njihov slani ukus. Sada više ne. Osjećam samo još do bola uplašeno kucanje srca i kao da je nešto, netko pokraj mene. Da. Pokraj mene je Strah! Drži me za ruku. Čvrsto. Ali taj stisak me ipak neće spriječiti... NE! Povraća mi se. Dok duboku udahnem, na tren osjetim čestice ljubavi pomiješane s zrakom. Sitne čestice tvoje ljubavi, Jonas!
Odugovlačenja više nema.
Baciti ću se. Uskoro. Možda za sat, pola sata, pet minuta, minut, slijedeću sekundu...
Muškarac, u ispranim, preširokim hlačama i majicom na sebi, napuhanog trbuha, držeći u ruci napola ispijenu bocu jeftinog vina, već je neko vrijeme promatrao ženu na suprotnoj strani mosta. Mlađahni ženski lik u tanjušnoj haljini, koji sjedi na ogradi i njiše ispred sebe nogama, u crnim cipelama. „Kog' vraga ova tu radi, sjedeći na ogradi? Valjda nije toliko luda, da će se bacit'?“ Kada je ponovo posegnuo za bocom i popio gutljaj tog oporog vina, opet je digao pogled prema ženi. Učinilo mu se da budan sanja. Žena je nestala. Nestala je upravo onaj trenutak kad je izlijevao crvenu tekućinu niz grlo. Stajao je tamo, nalik kipu, još koji trenutak i onda pomalo, teturajućim korakom krenuo dalje. „Jebat' ga!!! Biće sam se konačno nalio, pa mi se priviđa…“ promrmljao je sebi u bradu, kao da se tješi. Ponovo je podigao bocu s preostalim sadržajem i dokrajčio je do samoga dna.
Poljubio si me kao i uvijek prije odlaska i ja sam taj poljubac upila u sebe kao još nikada do sad. Tiho si zatvorio vrata, čula sam prigušeno odzvanjanje tvog koraka, koji se je polako zagubio u labirintima hotelskog hodnika.
U krevetu je bilo toplo i mekano. Zagrlila sam jastuk, koji je još uvijek mirisao na tebe, Jonas.
Meškoljila sam se po tom našem piadestalu ljubavi bez ikakvih misli, potpuno opuštena, poput razmažene perzijske mačke, sve dok nisam zaspala.
I sad, dok ti zgrćeš novce u svom uredu, ja sjedim gola na stoliću ispred velikog ogledala i stišćem knjigu Bukowskog u ruci. Jutros sam loše. Jako loše. Kroz suze gledam odraz svog vitkog, još uvijek lijepog tijela u ogledalu i pokušavam zamisliti kako će ta zategnuta koža izgledati kada ja nagrize zub vremena. Hoću li biti izgužvana starica ili će me prije prigrliti svemir u svoj nepovrat?
Ova je moja bolest postala nepodnošljiva. Manična depresija ili Bipolarni poremećaj. Čisto sranje. Ne, ne mogu se više nositi s time, kao što se više ne mogu nositi ni s činjenicom, da nikada nećeš biti samo moj.
Mrzim te promjene raspoloženja, koje naveliko liče na nepredvidljive vremenske promjene, čas goruće sunce, čas razorno nevrijeme. Da. Sve teže i teže se nosim s time.
Sjećam se tog dana kada smo se upoznali. Bila sam na vrhuncu eksplozije mentalne snage popraćene s zaigranim raspoloženjem. Kraljica nad kraljicama! Poput malog djeteta koji razgledava izlog s igračkama, tražeći nešto što će ga uistinu zabaviti. Vidjevši te, odmah sam te poželjela. Morala sam te imati. Ono tvoje lice, pomalo zamišljeno, s tragovima umora i tvoj stas, osvojilo me. Odmah, onaj trenutak kada sam te ugledala. Možda sam glupo ispala s onim ženskim dnevnim ulošcima, koji su mi u tom trenutku bili prvi pri ruci...za nekakav kontakt s tobom, uz ispriku da sam zaboravila naočale. Osjećala sam da ćeš se odazvati. Jer sam to željela. Obično, kada nešto jako poželim, pod svaku cijenu to i nastojim dobiti.
I onda, moj poziv na kavu. Upijala sam te očima, upijala sam svaku tvoju riječ, žarko sam priželjkivala ponovni susret. Zapravo, željela sam da me ševi netko poput tebe. Do besvijesti. Netko kao ti. Ti, Jonas!
Ubrzo si mi javio da si iznajmio sobu. Sobu broj 102, hotela nebitnog imena. Znala sam da si oženjen i da se ne kaniš rastaviti. To mi onda uopće nije bilo važno. Željela sam samo tu jebenu ševu, bez ikakvih obaveza. Bio si mi poput novo izabrane igračke, koja mi se neočekivano našla na putu, za koju osjećam da će mi pružiti neku novu zabavu.
Znam, tebi se je život pretvorio u laž. Morao si nekako opravdati ta svoja, sve brojnija izbivanja van kuće.
Meni je bilo lako. Osim posla i slikanja više nisam imala nikakvih obaveza. Dijete mi je već odraslo. Čeka samo trenutak, da mu se stvori povoljna prilika i da konačno zakorači svojim putom. Dijete je bilo jedino što sam istinski voljela u životu. Sve drugo je bila obična, pomalo čak prljava igra s tuđim osjećajima.
Nisi znao sve o meni. Mnogo toga sam ti prešutjela. Bilo bi mi previše bolno otvarati te još nepotpuno zacijeljene rane. Da. Imala sam tako sjebano djetinjstvo, da je to definitivno moralo ostaviti posljedice na meni. Otac alkoholičar, obično pripit i majka, koja je iskoristila svaku priliku da se ševi s kim god bi stigla. I tko god bi je poželio. Često i za novce. Bila sam zanemareno, uplašeno dijete. Više gladna nego sita. Sjećam se kako bi si dlanovima pokrivala uši, da bar djelomično utišam očevu dernjavu i majčino vrištanje dok ju je on, u teškom stanju pijanstva udarao, dok se ne bi srušila. Ponekada bi znala prespavati na hodniku, uz ulaz u drvarnicu, koji je bio sakriven pogledima. Na golom betonskom podu, zamotana u deku. Srećom se uplela socijalna služba, pa sam završila u domu za nezbrinutu djecu. Tamo mi je napokon bilo barem podnošljivo. Završila sam školu, koja istina, nije bila ono što sam željela ali drugog izbora nisam imala. Ubrzo sam pronašla posao. U međuvremenu sam saznala da imam brata. Po majčinoj strani. Nikada ga nisam upoznala, niti sam to željela. Za neke je stvari već odavno bilo prekasno.
Tima sam upoznala jednog vrućeg ljetnog dana. Onako poletna i premlada, dok sam pohotno oblizivala sladoled na gradskom bazenu. Valjda ga je to dodatno napalilo pa smo odmah prohodali. Svidio mi se. Zabavljalo me druženje s njim. Bila je to uzbudljiva igra jedne neiskusne, mlade djevojke. Prve tajne mladenačkog seksa i prljavih igrarija. Naravno, ostala sam ubrzo trudna. Odlučili smo živjeti zajedno. Neko smo vrijeme lijepo živjeli. Iznajmili smo stan, oboje smo radili a dijete smo dali na čuvanje u vrtić. Mislila sam kako je život konačno lijepa stvar ali gadno sam se prevarila. Tim je počeo sve više i više piti, vračao bi se sve kasnije i kasnije kući. Pokušavala sam s njim razgovarati u nekoliko navrata. Nije pomoglo. Jedne me večeri u pijanom stanju toliko izudarao, da sam morala potražiti liječničku pomoć. Imala sam osjećaj da se vračam natrag u djetinjstvo. Počela sam ga mrziti. Svojim ponašanjem pretvarao se u lik mog oca. Čim sam se oporavila, nestala sam s djetetom, sklonivši se za početak kod jedne prijateljice. Nisam više htjela proživjeti ono što sam već prošla, jednom davno. Kasnije sam iznajmila mali, skroman stan. S vremenom, postao je to moj prvi, pravi mali topli dom.
U međuvremenu sam imala nekoliko bezveznih, uglavnom seksualnih veza. Zapravo, neizmjerno sam uživala u zavođenju muškaraca. Svih vrsta. Nije bilo teško. Bila sam svjesna svoje ljepote. I seksipila. I sve je bilo tako zanimljivo, napunjeno adrenalinom, koji je veselo živnuo u meni, dok nisam uhvatila plijen. Kada bi ga isprobala, neko bi se vrijeme zadovoljno igrala s njim, sve dok ga nisam odbacila jer sam se jednostavno i neobjašnjivo zasitila. Bacala sam te svoje muškarce poput ispranih, potrganih medvjedića, kao što dijete baca svoje istrošene igračke.
I onda je poput sunca na vedrom nebu od nekuda iskrsnuo Mario. Zapravo, crkla mi je veš mašina, pa mi je prijateljica dala njegov broj. Pojavio se na vratima, zgodan i visok, nježan i pažljiv. Popravio je kvar i poželio me ponovo vidjeti. I tako sad odlučila odigrati još jednu igru. Radio je kao električar u jednoj velikoj tvrtki. Počeli smo zajednički život. Konačno sam mislila da sam sretna. Da to nije više samo igra. Kroz neko vrijeme ostala sam trudna s njim. Obostrana sreća bila je neopisiva. Sve do onog jutra. Koje mi je otvorilo pogled na pravu istinu o našoj ljubavi.
Nekoliko minuta prije devet, u uredu zazvonio mi je telefon. Javila sam se kao i obično. Kad ono... Poziv je bio iz njegove tvrtke. Izgubljen, pomalo zategnuti muški glas na drugoj strani, suzdržano mi je priopćio:“ Na žalost, gospođo, imam...hmmm… Loše vijesti.“ Onda je još malo zastao i ucviljeno nastavio: “Gospodin Mario je jutros stradao na poslu. Dogodio se nesretan slučaj.“ Opet je zastao, dok sam ja šutjela u iščekivanju nastavka. „Ubila ga je struja, dok je uklanjao kvar na dalekovodu. Žao mi je, gospođo... svima nama… tako je žao...“ Kriknula sam, a slušalica mi je ispala na pod. Život mi se srušio u trenu. Poput kule od karata. Isti dan sam sam završila u bolnici. Doživjela sam živčani slom. Da. Jednostavno sam se slomila na pola. Nekoliko dana iza toga imala sam spontani pobačaj. I tako je sve...opet otišlo u nepovrat. Najtragičnije od svega, bila je istina koju sam si morala jednom prilikom priznati, poslije razgovora s psihijatrom. Istina, koja je boljela i teško joj je bilo pogledati u oči. Zapravo sam shvatila, da ni Maria nisam voljela onoliko koliko mi se činilo.
Nakon toga počeo se javljati Bipolarni poremećaj. Na dane sam bila prepuna neobjašnjive energije, bila bi u stanju biti budna i po 48 sati, sve dok ne bi potonula u teško stanje beznađa. Onda bi danima spavala u zamračenoj sobi. I tako redom. Potražila sam liječničku pomoć i opet završila na psihijatriji. Dijete je za to vrijeme bilo kod udomitelja. Posjećivala bi ga kada bi smogla dovoljno snage za to. Dobila sam i lijekove. Neko vrijeme sam ih redovito uzimala. Sada, više ne. Mislim da se jednako osjećam. S njima ili bez njih. Sve je to na kraju, zavaravanje za iscrpljene, ranjene duše. Lažni tračak nade u obliku okrugle tabletice. Progutaš je i misliš da ćeš biti normalan. Što znači biti normalan? Uistinu, velika zagonetka. Hmmm...na to pitanje bar ja nikako ne mogu pronaći pravi odgovor. Sve je to relativno. Kao i naše postojanje. Simetrija života, koja je povučena nevidljivom crtom, koji mnogi ni ne primjećuju.
Tuširam se. Ispirem tvoje zadnje tjelesne tekućine, zaostale na mom tijelu. Brišem se grbim ručnikom i na njemu skupljam tvoje posljednje dodire.
Oblačim lepršavu, tanjušnu haljinicu i navlačim cipelice, nalik onima koje je nosila Snjeguljica. Iz torbice vadim kao ljubav crveni ruž i njime ocrtavam svoje usne. Zatim ih napučim u poljubac i svom snagom utisnem poljubac na staklo ogledala u kupaonici. Ispod toga istim ružem patetično pišem: “Jednom ćemo se opet sresti... Volim te...“ Zagrnem se laganom maramom preko leđa, spremam šminku u torbicu i ispod lijeve miške, stavljam djelo mog omiljenog pisca na kojoj jasno piše: Charls Bukowski, Poštanski ured. Zatvaram vrata sobe 102 i krećem prema izlazu. Na recepciji uz ljubazan osmijeh, predajem ključ uštirkanom recepcioneru.
Vani me zagrli lagani povjetarac i dok se krećem prema svom stanu, u mislima si mi ti, Jonas. Volim te. Sinoć sam ja konačno vodila ljubav s tobom. Možda sam ti se činila drukčijom. Zapravo, da. Bila sam neka nova ja. Nova Elena, duboko u sebi uplašena, pomalo drvena, od spoznaje da mi ti nisi više samo igračka za zadovoljavanje tjelesnih užitaka. Ti si ono, što sam kroz male prljave igrice tražila cijeli život. Istinska ljubav.
Otključavam ulazna vrata svog stana. Dočekuje me ugodna tišina, tišine. Dijete nije kod kuće. Uzimam prazan listić i na njega kemijskom olovkom pišem: “Volim te, dijete!“ a ispod: “Tvoja mama“. Pričvršćujem listić na vrata hladnjaka. Magnetom. Tamo će ga sigurno uočiti. Ostavljam torbicu na komodi i na izlasku samo lupnem nezaključanim vratima.
Put prema ogromnom željeznom gradskom mostu, ispod podivljale rijeke, koji me je uvijek fascinirao svojom veličinom, prošao je u nekakvom bunilu. Srećom, pratio me je povjetarac i hladio moje uzavrele osjećaje. Silazim na most. Život na njemu je užurban ubrzanim prometom. Nitko me ne primjećuje. „Savršeno!“ mislim si. Penjem se na ogradu i sjedam na debeli željezni rukohvat. Desnom rukom držim knjigu, lijevom se pridržavam. Zatim bacam tu svoju omiljenu knjigu i pogledom pratim njezin pad u dubinu rijeke. Nakon pada, knjiga još neko vrije pluta po površini podivljalog riječnoga toka. Zatim tone prema dnu. Povratka više nema.
Osjećam nakupljeni umor svih tih godina koje sam proživjela. U lažima i igrama. Možda sam trebala biti glumica. Da! Zaista sam iscrpljena. I tako sjebano tužna. Mislim na moje jedino dijete i na tebe, Jonas. I na naše nezasitne tjelesne strasti. One će trajati vječno. Znam to. Na kraju, za mene to nisu više samo strasti. To je ljubav. Ona, koju sam tako dugo tražila. I konačno pronašla. Ali ne u pravo vrijeme. Zakasnila sam. Životne činjenice ne možeš tek tako lako izmijeniti. Možeš nekome uništiti život, zbog ljubavi, koja je i mora biti tajna.
Tamo gdje sad idem, iznajmiti ću sobu. Možda to neće biti soba broj 102, hotela nebitnog imena. Ali, svakako će to biti soba naše buduće ljubavi. Čekati ću te tamo. Sklupčana na krevetu, pokrivena velom slatkog očekivanja. Sve dok ne stigneš. A kad konačno dođeš, voditi ćemo ljubav. Od jutra do sutra.
Da…
Prošla je dob igara. Došlo je novo vrijeme. Vrijeme da sprovedem odluku, koju sam uistinu jedva donijela. Povratka više nema. Tako mora biti. Niz lice mi kližu suze. Nekada sam osjećala njihov slani ukus. Sada više ne. Osjećam samo još do bola uplašeno kucanje srca i kao da je nešto, netko pokraj mene. Da. Pokraj mene je Strah! Drži me za ruku. Čvrsto. Ali taj stisak me ipak neće spriječiti... NE! Povraća mi se. Dok duboku udahnem, na tren osjetim čestice ljubavi pomiješane s zrakom. Sitne čestice tvoje ljubavi, Jonas!
Odugovlačenja više nema.
Baciti ću se. Uskoro. Možda za sat, pola sata, pet minuta, minut, slijedeću sekundu...
Muškarac, u ispranim, preširokim hlačama i majicom na sebi, napuhanog trbuha, držeći u ruci napola ispijenu bocu jeftinog vina, već je neko vrijeme promatrao ženu na suprotnoj strani mosta. Mlađahni ženski lik u tanjušnoj haljini, koji sjedi na ogradi i njiše ispred sebe nogama, u crnim cipelama. „Kog' vraga ova tu radi, sjedeći na ogradi? Valjda nije toliko luda, da će se bacit'?“ Kada je ponovo posegnuo za bocom i popio gutljaj tog oporog vina, opet je digao pogled prema ženi. Učinilo mu se da budan sanja. Žena je nestala. Nestala je upravo onaj trenutak kad je izlijevao crvenu tekućinu niz grlo. Stajao je tamo, nalik kipu, još koji trenutak i onda pomalo, teturajućim korakom krenuo dalje. „Jebat' ga!!! Biće sam se konačno nalio, pa mi se priviđa…“ promrmljao je sebi u bradu, kao da se tješi. Ponovo je podigao bocu s preostalim sadržajem i dokrajčio je do samoga dna.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.