Mirsada Madžarević | Romain Gary (Emile Ajar): Život je pred tobom

Kaže Zabranjeno pušenje: "Fikreta mi trešnje iznijela, a ja se sjetih jednog filma o pticama. Kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona ne leti na jug." I to mi se vrtilo u glavi gotovo od početka pa sve do samog kraja romana. Iznova i iznova. Jer ovo je roman o razumijevanju, žrtvi, identitetu, a osobito o ljubavi i partnerstvu, ne onoj roditeljsko-dječjoj ili rođačkoj poveznici, već onoj koja nadilazi sve razine i seli se, usudila bih se reći, na neku višu, metafizičku razinu.

Muhamed poznatiji pod nadimkom Momo je isprva 10godišnjak koji nam se kroz roman obraća i pripovijeda nam svoju priču, priču o sebi i Madam Rosi, bivšoj prostitutki koja skrbi o djeci prostitutki iz multinacionalnog pariškog kvarta. U doba radnje romana, socijalna služba je u Francuskoj oduzimala djecu registriranim prostitutkama (onima koje su imale policijski dosje) i smještala ih u ustanove socijalne skrbi ili davala na udomljenje. Kako bi na neki način zaobišle zakon i uspjele zadržati djecu, dame su djecu davale na „kolektivnu“ brigu za određenu novčanu naknadu ženama poput Madame Rose.

Od samog početka romana osjećamo povezanost između Mome i Madame Rose, i to povezanost koju ne poljulja niti Momino saznanje da Madame Rosa dobija novce kako bi se skrbila o njemu te sve veća odgovornost za brigu o klincima i samoj Rosi koja prelazi na Momu kako Rosa stari i postaje sve nemoćnija i koju on na svojim nejakim plećima nosi. Premda je u prvom planu odnos Mome i Rose, kroz roman defiliraju i drugi zanimljivi likovi kakvi se mogu naći u jednoj takvoj sredini pa imamo gospodina Hamila, prodavača tepiha koji je na sebe preuzeo dio Momine izobrazbe vezane uz njegovo arapsko podrijetlo, ali i čitanje i pisanje, te koji uz sebe neprekidno ima „Knjigu gospodina Vikotra Hugoa i kad budem velik i ja ću napisati jadnike jer to se uvijek piše kad imaš nešto za reći.“ Zatim je tu Lola, Senegalac i bivši prvak u boksu koji je transvestiti i koji pomaže Momi u brizi o Rosi, plemeniti doktor Katz, braća Zaoum, Waloumba gutač vatre iz Kameruna koji dijeli stan s još 8 pripadnika svog plemena te koji s njima pokušava ritualima držati duhove što dalje od Rose i na taj način joj pomoći…

Uz hrpu likova kao i činjenicu da Momu – arapa, odgaja Rosa – židovka, te uz specifičan i opor humor koji se provlači kroz roman jer Momima je priča ispripovijedana u prvom licu iz djetinje perspektive, neizbježno je pitanje identiteta koje se provlači kroz cijeli roman a kulminaciju dobije u trenutku kada po Momu dolazi otac Jusuf. Naime, otac je nakon ubojstva Momine majke završio u psihijatrijskoj ustanovi i sada se pojavljuje na vratima tražeći svog sina Arapa. Ali Momo se ne odaje jer vjeruje u zakon velikih brojeva te pošto mu je majka bila vrlo popularna i uz veliki promet koji je imala nitko ne može sa sigurnosti tvrditi da mu je otac. Rosa je svjesna da nitko osim njegovog oca neće profitirati Mominim odlaskom te Jusufu kao sina predstavlja jednog drugog dječaka odgojenog u židovskom duhu.

Gorko-slatki roman o životu i malim stvarima na koje smo zaboravili, a kojih je Momo itekako svjestan i to ne samo zato jer „Madame Rosa kaže da život može biti lijep, ali da to ljudi još ne kuže pa dok čekaju da se to dogodi moraju živjeti.“ Momo, na žalost ili na sreću, nema vremena za čekanje jer njegov život je toliko ružan da mu ne preostaje ništa drugo nego uživati bar bijegom u svijet mašte, i u ponekim sitnicama koje većini ljudi ne predstavljaju neku veliku stvar – klaunovima, sladoledu od vanilije, dobroti svih tih likova na granici opskurnosti koji ga okružuju, a s druge strane mu je srce toliko veliko da je sve što mu treba baš pokoja ta sitnica i malo ljubavi da mu da snage za gurati dalje.