Kolumne

ponedjeljak, 14. studenoga 2016.

Maja Cvek | Susreti s Tinom


Uvijek kad se nađem u onom dijelu Varšavske kojom dominira  spomenik  Tinu Ujeviću, s nekom dalekom tugom prisjetim se djetinjstva i visokog čovjeka sa šeširom. Doduše, to sjećanje nije odveć jasno, budući da sam u vrijeme naših susreta bila malena djevojčica. No, neki ljudi i događaji valjda su toliko upečatljivi, da se uporno provlače  kroz naše sjećanje. Tako je i sa Tinom.


Bila je to, nažalost, posljednja godina njegova života. Naime, nakon bezbrojnih lutanja Tin se napokon skrasio u skromnoj sobici  u Selskoj 116, u  naselju koje smo mi zvali „gradske kuće“. Bio je to blok - Selska-Lošinjska-Creska (dio postoji i danas na uglu Selske i Ozaljske), naselje namijenjeno radnicima, a  koje se smjestilo  nasuprot moje kuće i tramvajske stanice. Tu je Tin svakog dana  s neizbježnom cigaretom i nehajno nabačenim šeširom stajao i čekao tramvaj.

Naravno, nisam imala pojma tko je taj čovjek, ali on je plijenio moju pažnju. Izgledao mi je drugačije od ostalih ljudi i u mojim dječjim maštarijama bio je „zločesti striček“.

Zapazili su ga i moji roditelji, a komentari na njegov račun (koje nisam sasvim razumjela), uglavnom  nisu bili dobri.

Tako je to trajalo sve do onoga dana, kada je iznenadno jako nevrijeme natjeralo „zločestog stričeka“ da potraži sklonište kod nas, budući da nije imao kišobran.

Kada je pokucao na naša vrata, roditelji su se pomalo skeptično pogledali  ali je ipak prevladala  gostoljubivost i osjećaj  za pomoć bližnjemu, pa je otac otvorio vrata i pustio našeg znanca s tramvajske stanice da uđe.

Tin je ušao u kuhinju sav prokisao, skinuo svoj šešir i (više se ne sjećam je li tada nosio sako ili je bio samo u košulji) sjeo na stolicu, koju mu je dodala majka.

Naravno da ne pamtim kako je tekao razgovor, ali sjećam se kako mu je majka ponudila šalicu „Difke“, koju je naš iznenadni gost u oblaku cigaretnog dima, mršteći se, ispio.

Tako je počelo nekakvo nazovi prijateljstvo, budući da bi se nakon tog događaja Tin i otac uvijek pozdravili i progovorili riječ-dvije do dolaska tramvaja.

Jednog  prohladnog  jesenjeg  jutra otac je popravljao ogradu, koju su noć prije pijanci iz obližnje birtije zvane „Koreja“ dobro prorijedili u sveopćoj tučnjavi. Nažalost, to je bila česta pojava  zbog koje je otac  bio na  rubu očaja. Kako sam voljela biti uz oca, pomagala sam mu i taj put, dodavajući  čavle kojima je učvršćivao ogradu.

Naišao je  Tin i nakon uobičajenog pozdrava, s ocem je prokomentirao događaj. Bilo je hladno i on je nosio je svoj dugački kaput i šešir, ali ono što najbolje pamtim, bio je palac, koji je izvirivao iz Tinove poderane cipele. No možda bih to s vremenom i zaboravila da nije naišla grupa obijesnih mladića koji su se ugledavši Tina,  počeli šaliti na njegov račun. Nikad neću saznati da li su znali tko je on, ali najglasniji  od njih,  ugledavši  Tinov goli palac,  počeo se smijati i kreveljiti kao lud.
Zadirkivao  je  čovjeka  i  rugao se tako bezobrazno, da  sam  odjednom osjetila sažaljenje prema  „zločestom stričeku“.

Sjećam se kako je u jednom trenutku   Tin promijenio svoj uobičajeni izraz lica i opasno pogledao dečka. Njegovu  rečenicu ne bih nakon toliko godina pamtila, ali  moj je  otac  kasnije to vrlo često ponavljao u razgovoru s prijateljima, tako da je  i meni ostala u sjećanju.

Tihim glasom a  ledena pogleda, Tin je tada rekao mladom bezobrazniku:

„Ti dečko vidiš moj goli palac i to je tebi  jako smiješno. A ja, eto  tvrdim, u ovom mojem golom palcu više je pameti, nego u tvojoj glavi.“ 

Pred kraj te iste godine „zločesti striček“ (kojeg sam počela simpatizirati), je umro. Bilo mi je žao i svakoga dana pogledom bih na stanici tražila njegovu visoku pojavu.

Nekoliko godina kasnije već sam mnogo znala o velikom pjesniku  i ponavljala  rečenicu koju je uputio mladom napasniku.

Danas sam ponosna, što sam  barem  površno, upoznala tog velikana  naše književnosti, iako  sam  kao dijete bila  nesvjesna njegovog značaja.


Maja Cvek – Knežijanka
„Zagrebačke crtice“ – Zagreb, 2016.

Nema komentara :

Objavi komentar