Daria Lisenko | Ja sam Kijev

Autor fotografije: Levchuk Volodymyr

Stanujem na četrnaestom katu zgrade odmah kraj neba. Kada gledaš prema Suncu teško da ćeš promašiti prozor mojeg stana. Zelene zavjese s bijelim shematskim jelenima na prozoru. Da, upravo kao oni jeleni crtani u špiljama nekada prije nego što smo izumili beton i žvakaću. Kad gledaš prema mojem prozoru možda će ti se učiniti kao da je hladno. Zelena šuma Tajge. Skoro ledena rijeka Amur. Tamo preko je Kina. Bijeli jeleni su bijeli snijeg, koji je svugdje oko tebe. Ti si mali i obavijen krznom medvjeda. Tebi je toplo iako ti obraze štipa Sibirski zrak. Nikada nisi vidio nijednu jabuku. Kroz uske oči svojega osmijeha gledaš kako se pleše ples Orla. Ako ti se pak učini da je vruće, možda osjetiš miris cijeđenog vinskog grožđa, koji se nogama neprestano gazi i gazi sa nekim ritmičnim njihanjem, kao da neće nikada prestati. Bezbrojni plodovi voćnjaka će te sigurno primamiti i tu se lako možeš izgubiti u beskrajnoj livadi cvijeća i Sunca. Koreanski striček Kim će te ugostiti u svojoj kući, gdje ćete popiti gorki čaj iz okruglih plavih šalica sjedeći na podu oko niskog stola. Pit čete čaj do sutona, otići čete spavati kada prestane pjevanje ptica.

Međutim, ako me ne ugledaš tamo gore, spusti svoj pogled kraj svojih nogu. Evo hrasta, koji sam posadio kada sam imao pet godina. Da, iščupali su ga čim je pustio korijene i objavio da ima snage za život usred korova. Evo papirnatih brodića, koji sam bacao sa istog prozora zelenih zavjesa, kako bi plovili nebeskim slapom sve do betonske magistrale. Ljudi su podizali pogled i čudili se odakle dolaze ti brodići. A ja sam se skrivao iza bijelih shematskih jelena kao u špilji i smijao se. Znaš, moje more je crno. I noga, koja stane u njega ne osjeća tvrdoću i stabilnost, ona propadne u prijatan pješčani mulj koji će sa svakim tvojim korakom podiči čitavu pješčanu eksploziju u vodi tako da će more postati još tamnije i crnije nego što već je. Alge i male prozirne meduze će te golicati u toplom kolovoškom raspoloženju, dok te ne zaljuljaju u slatko - kukuruzan, prezasićen turistima, plažan, vlažan san. Takvo je moje more. I samo ako znaš kako pravilno osjećati more, koje se zove Crnim, razumjet ćeš moje papirnate brodiće bačene s visine betonskog bloka četrnaestokatnice.

Ako pak jednostavno zatvoriš oči najvjerojatnije ćeš vidjeti ono što tek možeš naslutiti. Kozačke borbe u zaboravljenim betonom poljima, majčin tanak vez crvenom niti na bijelome platnu, pogansko božanstvo Peruna, što uvrijeđeno klizi niz rijeku... Možda nešto drugo?

U svakom slučaju, ako pogledaš ravno ispred sebe, vidjet ćeš sivu cestu i stepenice, koje se dižu u vis. Tamo je srušena zgrada tržnice. Velike čelične glave bikova na divovskim vratima srušenog blagostanja, miruju zauvijek pod slojem debelog betona novonastalog parkinga. Ja se sjećam njihovog strogog pogleda, ali ti ih više ne možeš vidjeti, kao ne možeš vidjeti ni stakleni tamno-ružičasti strop, gdje pod kupolom lepršaju ptice. Ne možeš, ali ja se sjećam. Ja se sjećam puno toga što je sada nestalo zauvijek. I nemoj se čuditi da se u meni stopilo toliko mnogo različitih stvari. Nema svrhe da se predstavljam. Ja sam samo jedno od djece, koja mogu reći da su Kijev. Stanujem na četrnaestom katu. Odmah kraj neba.

Pobjednička priča s natječaja "Najljepša priča o gradu kojeg volim"