Kolumne

utorak, 15. studenoga 2016.

Daniela Bobinski | Pod snijegom
















Idem pod snijeg.
Zavući ću se cijela pod taj bijeli, meki prah.
Zaustavit ću dah…
Nitko neće znati da sam tu.
Prelijetat će me ptice.
Mimoilaziti koraci.
Juriti nada mnom dječji smijeh i zamrznute saonice.
Trava i ja šutjet ćemo zajedno
razumjevši se ne izmijenivši ni riječ.
Ona će umiriti život u svojim klicama, a ja u svojoj krvi,
gledat ćemo koji će više usporiti,
a da ne stane prvi.
Igrat ćemo tu igru potonuća
na pragu smrti plešući do svanuća.
Možda, ako mi vihor neki hladan
ujutro skine leden pokrov s lica,
možda ću onda otvoriti oči, otresti pahulje sa trepavica.
Ali neću obećati da ću ustati.
Možda ću cijeli dan ležeći tako
na nebu modrom pratiti zlatnog sunca put
i trag koji za njim ostaje svijetao i sjajno žut.
Onda ću u blistavu večer ustati poput nekog bijelog diva,
otresti snijeg sa glave, ramena i nogu,
pa zakoraknuti daleko,
da vidim do kuda mogu.
I onda se uputiti na onaj tamo brijeg…
U novo jutro netko će reći:
Gle, netko je tu spavao! U snijegu!
I eno mu tamo traga koji nestaje na brijegu!
O čemu li je bio taj pod snijegom san?
Što tražio je čovjek pod snijegom zatrpan?
Tko će znati.
Odgovore na ta pitanja ni ne treba dati.
Sve dok postoji san, novi dan, čisti snijeg,
utisnuti  trag koji vodi na brijeg
i trava,
koja pod snijegom mekim sanja
sva utihla
spava.

Nema komentara :

Objavi komentar