Kolumne

četvrtak, 27. listopada 2016.

Ispovijed jedne čitateljice VII.


O knjizi „Derbi“ Ratka Bjelčića

Piše: Mirjana Mrkela

Ja ne volim nogomet. Ja volim košarku. Ja bih najradije kroz prozor šutnula Ratkovu knjigu o derbiju. Kao što vidite, tri rečenice sam započela svojom najdražom zamjenicom. Ali Ratkova knjiga još nije šutnuta. Prije čitanja bilo bi mi nelagodno šutnuti je zbog Ratka, a poslije čitanja i zbog same knjige. A prije nego o knjizi, malo o Ratku.

To vam je onaj lik koji tvrdi da nije došao nego su ga izvadili. Mene nisu, ja sam dolazila satima. Eto još jedne različitosti među nama! Različitosti čine svijet bogatijim, ali ne znam kamo bi nas dovela neprestana traženja tih različitosti. Svijet, ili makar moj svijet, tako ne djeluje. Ne mogu razumjeti druge ljude ako ne upoznam njihove različitosti. Dakle, taj moj svijet, a ne Ratko, nagovorio me je na čitanje o derbiju. Baš da vidim, kažem sama sebi, čime će me to iznenaditi nogometaši! Ili će možda biti navijači?
Zapravo su navijači u prvome planu, ako izuzmemo spominjanje nekolicine dječaka koji su malo "zahaklali" u gradskom parku.

No to će doći tek poslije. „Derbi“ počinje opisom večeri u jednom zagrebačkom naselju. Zatim upoznajemo glavnog lika, Ivana, koji namjerava stvoriti svoj profil na društvenoj mreži. Jedini je u razredu koji to još nije učinio.

Ali nije jedini u široj okolici, pomišljam odobrovoljeno. Evo, primjerice, ja... ovaj, htjedoh reći, ni moja malenkost još nema toga profila. Sada sam mnogo zainteresiranija za čitanje.

Znam da se Ratko razumije u računala, pa ne vjerujem da će njegov glavni lik biti neznalica u toj oblasti. Možda u likovima ne treba tražiti pisca, ali ako ne tražim Ratka, tražim sebe! I taj njegov lik, Ivan, nema problema s tehnikom. On samo ne zna o čemu bi pisao u svom prvom postu. Možda o najboljem prijatelju koji se zove Amir.

Jednom sam i ja upoznala jednog Amira. Rekao mi je da se zapravo trebao zvati Damir, ali je netko pri upisu u knjigu rođenih zaboravio napisati prvo slovo. Nisam povjerovala. Možda nije bio lažljivac, samo mu je bilo nelagodno priznati da je drugačiji od većine. Imao je smeđu kosu, toga se također dobro sjećam. Međutim, nikakvih podudarnosti sa svojim Amirom nisam našla u liku njegovog imenjaka. Niti je itko spominjao nekakve različitosti i neuklapanja. O boji kose ne znam. Onaj tko se nada da će u „Derbiju“ iščitati detaljne opise kosica, okica i ostaloga, silno će se razočarati. Jedna od dviju Ivanovih simpatija ima pjegice, a druga svijetlo plavu majicu. Pjegice su spomenute usput, dok je majica važna u jednom trenutku priče.

No, ima nečeg drugog što je zanimljivo u svezi s Ratkovim likovima. Oni su nekako... nekako... Eh, sad se držim kao Ivan, koji u teškim trenucima ne zna oblikovati jasne rečenice. Srećom, ja pišem, pa ću već smisliti kako da vam pojasnim svoje mišljenje.

Dakle: dečki i cure, također i nemnogo brojni odrasli u ovome romanu, svi su oni pravi, živi ljudi. Brbljaju, ljute se i razočaravaju. „Prisjetivši se kako je Krešo Amira i njega nimalo prijateljskim bijegom ostavio u škripcu, Ivan se namrgodio.“ Predviđaju, komentiraju, tješe se. “„A možda, sinulo mu je, Mirna i pokazuje osjećaje prema njemu samo kako bi se nadmetala s Anom, a ne zato što joj je on zaista i drag?“

Dakle, Ratkovi junaci nisu nikakvi heroji, snagatori, ljepotani, mudraci. Nisu čak ni natprirodno sretni. Znate, ono, kad se glavni lik nađe pred košem (dobro, pred golom!), a lopta doleti sama od sebe i on je pošalje baš na pravo mjesto. Ili, još bolje, kad glavnom inspektoru sine ideja da se prošeće nekom ulicom baš u trenutku kad osumnjičeni u njoj nešto radi.

Sad se vi pitate zašto sam se prebacila na kriminalistiku. Zato, dragi moji, što ovo nije nogometaški, nego kriminalistički roman!

„– Ekipa za očevid… – uzdahnuo je Ivan zadivljeno, a mašta mu se razbuktala, jer ako je ekipa za očevid tamo, tad je ukradeno nešto ozbiljno“…

I osobito imajte na umu ono što sam Vam rekla o likovima! Sve obični ljudi, s manama i vrlinama. Zapravo ne shvaćam kako je piscu pošlo za rukom da ih tako dobro prikaže. Je li za to zaslužan njegov osobni karakter, koji mu se nehotice uvukao u priču? Zapitala sam samog pisca, tj. Ratka, što misli o samome Ratku, tj. O sebi. Ali ujedno ga zamolivši neka se ne premišlja, nego neka mi odgovori što brže može. Ratko je odgovorio ovako:

- Ovisno o raspoloženju. Ponekad o sebi mislim sve najbolje, ponekad sve najgore.

Čestitala sam mu na ovako lijepo izrečenoj mudrosti. Tko od nas nije ponekad ovakav, ponekad onakav? Ponosimo se, sramimo se, nešto prešutimo, nešto izbrbljamo, nešto zaključimo ispravno, a ponekad i pogrešno. Nitko, ponovno vam kažem, nitko važan za ovu priču nije ni čarobnjak ni policijski stručnjak.

Samo mi je preostalo pojasniti što znači riječ derbi. No to neću i baš me zanima jesu li vaše definicije ispravne. Poučena svime do sada, moram vam reći da je netko u pravu, a netko i nije. Pročitajte knjigu, pa sami zaključite!


Nema komentara :

Objavi komentar