Andreja Malta | Ljubavnica

Znam. Sve znam.

Sinoć sam između redaka pročitao tugu u tvojim očima. Očima boje badema. Dok smo smo se ševili, bila si nekako odsutna. Tvoji su pokreti bili spori, skoro pa lijeni, bezvolnji. Bojim se, uistinu se bojim, da će te opet svladati depresija.

Pretpostavljam da jutros nisi otišla na posao. Vjerojatno sjediš gola na stoliću ispred velikog ogledala. U hotelu nebitnog  imena. U sobi 102, koju mjesecima plačam ja, u kojoj postojimo samo ti i ja.

Da. Siguran sam da sjediš gola na tom stoliću i pričaš s svojim odrazom u ogledalu. U ruci sigurno držiš knjigu. Onaj Poštanski ured od Bukowskog, kojeg čitaš već tjednima. Potpuno te općino. Čak si prestala i slikati, a tako lijepo crtaš. Pogotovo akvarele. U slikanju i u krevetu si stvarno majstorica. Sva si nježna. Poput pahuljice. Imaš tanko, vitko tijelo, blijedu put poput Snjeguljice i crnu kovrčastu kratku kosu. Lice ti krase pravilne konture i kao sviježa krv crvene usne. Lijepa i pametna si.

Ponekad prepametna. Možda nisi za ovo stoljeće. Možda si se trebala roditi u neko drugo vrijeme, da bi bila sretnija. Možda. Tko zna?

Sjećam se našeg prvog susreta. U supermarketu. Kako bizarno, za takav sudbinski susret! Inače, nikada ne idem po supermarketima. Užurbano sam bacao u kolica sve što mi je na listiću, kojeg sam držao ispred sebe, napisala supruga. Bio sam rastresen i umoran. Da. Dan na poslu bio je iscrpljujuć. Htio sam što prije obaviti kupnju i otići kući. I onda si  usred svog tog nereda, užurbanosti i neopisive želje za snom, iskrsnula ti. „Oprostite,“ rekla si ljubazno „zaboravila sam naočale. Biste li bili ljubazni i pročitali mi što ovdje piše?“ i stavila mi paketić ženskih dnevnih higijenskih uložaka bez imalo srama, ravno ispred očiju. Priznajem, bilo mi je zaista neugodno ali sam pogledajući te, nekako uspio zaobići tu nelagodu i ispuniti ti želju. „Zahvaljujem!“ rekla si opušteno. „Željela bi vas počasiti pićem ako smijem. Nakon kupnje, mislim...“ predoložila si spontano. U trenutku me je napustio sav umor i želja za što bržim povratkom kući. „Može!“ pristao sam, bez imalo razmišljanja. Očarala si me. 

Susret se je pretvorio u zanimljiv razgovor, nabijen nekakvom prikrivenom erotikom, koja se ušuljala između ispijenih šalica kave na stolu. Izmjenili smo brojeve mobitela, nadajući se ponovom susretu. Debelo sam kasnio kući. Žena je bjesnila, a ja... Više nisam bio onaj stari „ja“. Nekako sam je uspio smiriti, lažima tipa: zvao me taj i taj, bla, bla, bla, nemoj bjesniti, znaš koje sve obaveze imam, koliko zarađujem, da nema toga, bili bismo gladni i jadni. Da. Ionako smo već dugo bili gladni ljubavi a ujedno i jadni, u pretvaranju da se još volimo. Ipak, postojali su razlozi zbog kojih nisam mogao otići.

I tako je počeo moj dvostruki život. Iznajmio sam tu sobu s brojem 102, u hotelu nebitnog imena. Sve više i više sam izbivao iz kuće, izmišljao raznorazne poslovne sastanke i putove, da bi mogao što više vremena provoditi s tobom, moja Elena. To isto radila si i ti. Samo što je tebi bilo puno lakše. Nisi imala muža, kojemu bi se morala opravdavati. Samo dijete koje je već odraslo i koje je čekalo trenutak, da konačno krene svojim putom. Pored toga, imala si i dijagnozu imena Manična depresija. Iako si bolest uspješno držala pod kontrolom, mogla si izostati s posla, kojeg ionako nisi voljela, kad god te je bila volja.

Soba 102 pomalao se punila mirisima naših tjelesnih tekučina, šaptanjima i krikovima na jastucima i ispranim plahtama, konačno do kraja razgolićenih strasti i požuda. Možda je sve to skupa dodatno potpaljivala činjenica da si nedavno prošla dob reprodukcije, pa se strah od eventualnog začeća izgubio između plahti. Na kraju se je iz požude i sirovih strasti koje su gorjele u nama, rodila obostrana ljubav.

Iako sam mislio da znam sve o tebi, kao što si ti znala sve o meni, prevario sam se. Jednom sam slučajno, dok si bila pod tušem, pronašao malu bilježnicu ispod tvog jastuka. Ne volim čitati tuđe stvari, pa tako ni tvoje ali nisam si mogao pomoći. Otvorio sam bilježnicu i počeo listati. Ostao sam zapanjen. Čitao sam o stvarima koje mi nisi nikada povjerila. O tvom užasnom, nesretnom djetinstvu, pogrešnim muškarcima koje si susretala i kratkom boravku u sanatoriju, gdje si otkrila, unatoč svim nedaćama svoj največi dar. Slikanje. Naravno, nisam sve pročitao odjednom. Bilježnica je bila sakrivena uvijek na istome mjestu. Čitao sam u pauzama, dok si se tuširala ili obavljala nuždu u kupaonici sobe 102.

I sinoć sam kratko povirio u nju. Bilo bi bolje da nisam. Između ostalog napisala si:“Ne znam više do kda ću moći tako... Volim ga, toliko ga volim, da mislim da ću konačno uistinu poludjeti. Osječam to ludilo, tu nemoč, tu neispunjenu želju da bude samo moj. Znam da je to neostvarivo.  Radimo pogrešne stvari. Ne mogu i ne želim mu razoriti brak. Koliko god da me voli, nikad mu neću moći biti više od ljubavnice. To je tako strašno. Osjećam se jako, jako loše... moram što prije razmisliti kako dalje... Ovako više ne ide...“

Odjednom si ušla, potiho, tužnim bademastim pogledom u sobu. Nekako sam uspio gurniti, srećom već zatvorenu bilježnicu ispod jastuka.

I sad sjedim u tom svom jebenom uredu i buljim praznim pogledom u računalo ispred sebe, dok ona razmišlja o nama. Gola, s knjigom Bukowskog u naručju. Mislio sam da sve znam. A zapravo ništa ne znam. Saznanje tek slijedi. Oko mene zuje telefoni, stižu poruke elektronske pošte, zvoni mi mobitel...

Zaleđen sam. Bojim se njezine odluke. Bojim se svake nove sekunde koja dolazi. Bojim se sobe 102 i hotela, nebitnog imena.

Imam samo jednu, jedinu želju. Žarku želju da Elena ipak shvati da je istinski volim. I trebam. Cijelu, onakvu, luckastu i strastvenu, kakva jest. S njezinom manično depresivnom dijagnozom i zaluđenošću Bukowskim. Da bude i dalje to što je. Moja ljubavnica. Hoće li? Ili ipak neće?

Odgovor na to pitanje još putuje svemirom. Osjećam to. Ostaje mi samo nada. Najdublja nada, kako će se odgovor putem negdje zagubiti. Trajno. Ostati ćemo zajedno. Elena i ja. U sobi broj 102, hotela nebitnog imena.