Kolumne

petak, 14. listopada 2016.

Ana - Marija Posavec | Samo budale ginu za ideale



    Stajao je pred zrcalom odjevajući prikrivnu vojnu odoru. Uvijek ustavši prvi ujutro, znao je provesti nekoliko trenutaka sam sa sobom pred zrcalom, nakon struganja sitnih dlačica s brade. U vojsci se znao red, naučena disciplina već mu je tukla u glavi – pravilno i svladano. Njegovu odlasku na vojnu akademiju protivili su se gotovo svi; od djeda i bake, oca koji je sudjelovao u prošlom ratu, majke koja i dalje izgara od zabrinutosti, starijeg brata i mlađe sestre koja ga uvijek vikendima dočeka snažnim zagrljajem i ništa o njegovoj odluci ne govori. Mlad, pristao, obećavajućeg intelekta, fizičke snage i snažne volje – prijavu u vojsku, potom i poziv, smatrao je privatnim blagoslovom. Zašto? Nije u početku znao objasniti. Nije mu nedostajalo kroz obiteljski odgoj discipline ili poštovanje autoriteta, znao je gdje mu je mjesto u brojnoj obitelji, ali u njemu je tuklo nešto drugo, budilo se ono čemu nije otprve znao imena. Unatoč tomu, u svoju odluku nije posumnjao. I bio je, s druge strane sretan što su čak i stariji poštovali odluke mlađega.
Postati vojnik – nije lako. Ostati čovjek kroz stegu – još manje. Ostati normalan i zdrav u glavi nakon okršaja - najmanje; rekao mu je otac prije negoli je prvi put otišao od kuće. Bio je svjestan stanja u svijetu. Bio je svjestan da ga, kad završi akademiju i postane vojnik, mogu poslati bilo gdje na svijetu, u bilo koji rat.  O tome mu je govorila mati koja je čvrsto vjerovala u moralni zakon u čovjeku i nebo nad njim samim. Sve ih je on poslušao pozorno. Reče mu i jedan od očevih ratnih prijatelja – Dečko, nema ničeg romantičnog u ratovanju i umiranju. I to je dobro zapamtio. No, sjećao se i onih priča koje mu je otac pričao dok je bio mlađi – o vojnicima koji nisu imali vojnih odora, kamoli oružja kako bi se oduprli neprijateljskim napadima. Nisu osvajali. Samo su branili svoje domove i obitelji. U to su doba stradavali ljudi i gradovi, momci mlađi od njega novačeni su kako bi ispekli zanat u ratu. Neki se nisu vratili.
   
Umio se i obrisao lice čistim ručnikom pa se još jednom pogleda. Odzvanjalo mu je ono što je kao dijete zapamtio kad su se njegov otac i tri njegova prijatelja vratili u privremeni stan, u ratnim godinama, gdje su bili smješteni njegov brat, sestra i on. Baka i djed ostali su, srećom živi i zdravi, čuvajući u opasnosti njihov dom. Odzvanjalo mu je u glavi ono što su govorili ti snažni ljudi u vojnim odorama, s kapama na glavi, s opasačima punim metaka kako bi – branili. Odzvanjala mu je u ušima – domovina. Gledajući se u zrcalo, ostane ozbiljan. Možda se ne budem morao boriti za svoju, možda ću morati u tuđoj domovini braniti slabije, one koji, kao i naši – nisu imali ni oružja, ni odora. Protrnuo je nekako kroz kičmu i leđa ne skrećući pogled od sebe.
   
Nisu mu, kao mladom vojniku, bili jasni oni koji ne žele reći odakle su, čiji su. Njegov otac i prezime, bili su mu na ponos. Nije skrivao da je iz malog grada na sjeveroistoku države, nije skrivao svoj tečni govor i naglasak. Niti je omalovažavao druge momke čiji su govori bili toliko drukčiji; volio je, zapravo, tu raznolikost – jer sve mu je to odavalo iskonsko lice onoga zbog čega se i odlučio na ovaj poziv. Sve su to bila lica domovine. One ohole osobnosti na visokim pozicijama, još je uvijek uspješno u svojoj mladosti znao – zanemariti.
   
Vjeovao je u ideal. Znali su mu prigovoriti da je možda previše puta gledao Pad crnog jastreba, Vojničinu, Malo dobrih ljudi, Spašavanje vojnika Ryana i Snajperista u režiji Clinta Eastwooda. Na te je komentare znao samo mudro odšutjeti, zanemariti prljavoću misli u onih koji nisu shvaćali važnost, odgovornost i odanost teško zasluženoj slobodi. Učeći davno povijest i zapamtivši joj dobro osnove, shvatio joj je paradoksalnu narav te način zločestog joj ponavljanja i podrugljivog osmijeha u lice ljudskom rodu. S druge strane, cijela povijest čovječanstva počiva i danas na sukobima, ratovima. Bez sukoba, znao je, sad već kao zreliji momak – ne bi bilo ni akcija, povijest se ne bi pisala. Iako smišljeno i zamršeno odozgora odnekud, vjerovao je ipak u ludom tom svijetu u – ideal.
   
Vjerovao je da se domovina, teritorij na kojemu je čovjek rođen i na kojemu odrasta, ako je u opasnosti – mora obraniti. Vjerovao je u odanost i dužnost vojnika. Vjerovao je da se slabiji moraju pošto-poto zaštititi, vjerovao je da se mora postupati po savjesti jer ju svaki čovjek ima; vjerovao je da se čak nekako i u ratu, kad zagrme kalaši i PAM-ovi, heklerice i zbrojovke ipak znade što je krivo, a što pravo. Znao je i činjenicu da u ratu, kad zagrme svi oni, prestaju za neke ljude moralna pravila. To ga nije spriječilo da ostvari svoj san i postane – vojnik.

Iako se nikad s promilima zajedljivih oko te teme nije želio upuštati u rasprave koje bi odvele svađi, znao je kamo će ga život odvesti. S najboljim je prijateljem jednom prilikom nastojao raspraviti, a u duši su ga ipak zapekle njegove riječi:

- Ma slušaj ti mene, idiote! Samo budale ginu za ideale! Sašije te metak, pokopaju te na vojnom groblju, tule za tobom kad su obljetnice, odlikuju te posmrtno ako imaš sreće i to je to, dečko moj! Tvojoj te majci i ocu nitko ne može vratiti!

Razmišljao je tad malo burnije, ali odgovorio mu je onako kako je i danas vjerovao:

- Dobro je kad čovjek ima ideal, kad u nešto vjeruje i za to se bori. Više me straše oni koji ne znaju što su ideali, koji nigdje ne pripadaju, koji se ni za što ne bore i koji nemaju za što poginuti.

Osmjehne se samome sebi u zrcalu i kimne glavom.

Kratko podšišan, glatkog lica, bistrih tamnih očiju, u prikrivnoj vojnoj odori. Uspravi se, isprsi, zahvali Bogu Ocu na novom danu i odmaršira u zajedničku spavaonicu probuditi ostale budale što su spremne poginuti za ideale.

Nikoli Babiću
26.8.16.

1 komentar :


  1. - Ma slušaj ti mene, idiote! Samo budale ginu za ideale! Sašije te metak, pokopaju te na vojnom groblju, tule za tobom kad su obljetnice, odlikuju te posmrtno ako imaš sreće i to je to, dečko moj! Tvojoj te majci i ocu nitko ne može vratiti!

    OdgovoriIzbriši