Patnje mladog autora XXIV.

KAKO I ZAŠTO

Piše: Jelena Hrvoj

Jučer sam sudjelovala na okruglom stolu koji se održao povodom manifestacije Susreta riječi. Uz moju malenkost, na okruglom stolu sudjelovalo je još nekoliko mladih, nazovimo nas entuzijastima. Svi sudionici na ovaj ili onaj način povezani su sa kulturom i pisanom riječju. I svi smo složni - potrebna je promjena! Diskusija se odvila od teme pisanja, objavljivanja, „probijanja“, približavanja pisane riječi mladoj populaciji, pa do same percepcije mladih prema onome što im je servirano. Nekoliko reakcija sudionika okruglog stola, kao i publike, potaknulo me da napišem današnju kolumnu.

Prva reakcija bila je odgovor na pitanje „može li pisac živjeti od pisanja?“. Odgovor je stigao u obliku izbezumljenih grimasa i blagog ciničnog podsmijeha. Riječi ni nisu trebale biti izgovorene kako bi svi prisutni znali da je jednostavno - NE. Pitam se, gdje se dogodila ta pogreška u svijetu? U kojem su se periodu književnici navikli na činjenicu da je na njihovu egzistenciju postavljeno jedno veliko - NE? Zašto je društveno prihvatljivo da sve ostale gotovo sve druge grane umjetnosti plaćaju, ali ne i književnost? Možete li zamisliti neke od naših pjevača kako spajaju kraj s krajem? Možete li zamisliti pjevača koji navečer odrađuje koncert, a ujutro se budi kako bi radio u tvornici? Možete li zamisliti da grafičari i web designeri vrše svoje usluge besplatno ili za neke male naknade dok sa strane još rade kao konobari? Zamislite glumca koji između predstava ili snimanja trči čuvati nečije dijete kako bi mogao primiti plaču kojom će pak pokriti režije. Ne velim da su ljudi na tim područjima dobro financijski potkovani, ali ipak stoje koju stepenicu iznad književnika.

Druga stvar koja me se primila je činjenica da mediji, oni koji su najutjecajniji u današnjem vremenu, radije serviraju hrpu negativnih i nepotrebnih informacija od kojih nam je već svima mučno, dok je kultura gurnuta u pozadinu. Koliko puta dnevno na televiziji vidite nekog književnika? Koliko puta dnevno čujete za neko novo djelo domaćeg autora koje će promijeniti svijest čitanja naših najmlađih ili nas samih? Iskaču li naši autori iz paštete poput nekih „estradnjaka“, političara ili pak stranih autora koje smo toliko zavoljeli? Recite mi zar ne bi htjeli oko podneva radije pogledati neke kvalitetne vijesti iz svijeta kulture umjesto talijanske „sapunice“.

Treća stvar koje smo se dotakli je književnost u školama. Trenutno škakljiva tema, ali ona koja je ključ našeg obrazovanja. A kada bolje razmislimo, bi li ona trebala biti škakljiva? Dvije profesorice pričale su o onom što svi znamo - koliko je lektira neprilagođena i zastarjela, te o onom što bi same promijenile kako bi se pisana riječ približila mlađim generacijama. Ono najzanimljivije bilo je mišljenje dvojice srednjoškolaca koji su sudjelovali na okruglom stolu kao pobjednici natječaja za najbolji esej. Ti mladi ljudi vole pisanu riječ, no kako smo jučer saznali, nisu zadovoljni onom koja im je servirana u školama. Izjasnili su se kako su knjige koje im servira obrazovni sustav za njih zastarjele. Jednostavno se ne mogu povezati s pričom, pa je tako i radije zaobilaze. Dakle, da li je onda logičnije da djeci približimo knjigu koji će zavoljeti i zbog koje će kasnije čitati ili ih moramo nastaviti forsirati ono što ih odbija od čitanja? Naravno, oni svakako moraju znati za književna djela koja su ostavila trag na povijesti, ali neka im ona ostanu urezana u sjećanju tako da ih uhvate u ruke jednom kada za njih budu spremni.

Ovu kolumnu neću završiti nikakvim „mudrovanjima“, taj dio ostavljam vama. Jedino što ću reći je – svijet i svijest se moraju promijeniti, a mi svi zajedno moramo zasukati rukave.