četvrtak, 25. kolovoza 2016.

Vlatka Planina | Osobno nisam pobornik samoizdavanja



Razgovor pripremila i vodila: Sonja Smolec

Vlatka Planina već je u više navrata predstavljena, što kroz promocije knjiga, što kroz osvrte na njezina djela. Nije nepoznato da je napisala trilogiju o vještici Kiri, kao što nije nepoznato da je trilogiju napisala i objavila u rekordnom roku.

Tematski, ova bajkovita trilogija zapravo je nešto sasvim novo i drukčije, koliko god drukčije mogu biti bajke. ....



Vlatka, tvoje je vrijeme tebi zaista dragocjeno. Nije lako raditi to sve što ti radiš. Biti majka, profesorica, domaćica, supruga, i uz sve to pisati ovim tempom kao što ti pišeš, romane, poeziju, kolumnu, a vjerojatno toga ima još. Neću te pitati kako to sve uspijevaš jer je očito da – uspijevaš. 
Čestitam ti što si postala članom Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Kad je bila promocija prvog dijela trilogije „Jegulja“, razgovarali smo o tvom pisanju, tematici, izvoru inspiracije, slavenskoj, irskoj i ostalim mitologijama koje su imale utjecaje na pisanje mnogih pisaca, pa tako i na tvoje pisanje. Koliko se često vraćaš čitanju takvih priča, bajkama i mitologiji? Uspoređuješ li ih kada i pronalaziš li poveznice među njima?

Moram priznati da mi nije nimalo lako odgovoriti na to pitanje. Za početak, mislim da ne postoji ozbiljan pisac koji se barem u nekom razdoblju svog života nije okrenuo k bajkama i mitovima u potrazi za inspiracijom ili kao vrijednom štivu. Bajke i mitovi u svojoj su srži toliko isprepleteni da je katkad teško razlučiti jedne od drugih. I jedne i druge, nazovimo ih za potrebe ovog intervjua pričama, sežu i do nekoliko tisuća godina u prošlost; one su temelj klasične i moderne književnosti, a ujedno i nepresušna riznica ljudske psihe: obiluju arhetipovima, simbolima i motivima iz kolektivnog nesvjesnog, dihotomijama koje su u srži ljudske percepcije i kategoriziranja svijeta - dobro-zlo, muško-žensko, tama-svjetlo.

Bajkama sam se, osim u djetinjstvu, najprije kao gorljiv slušatelj, a potom i čitatelj, detaljnije pozabavila na fakultetu, u sklopu studija komparativne književnosti. No unatoč akademskom izučavanju i dan danas ih najradije uzimam u ruke zbog stila pisanja. Obožavam njihov arhaični izraz, iznimno bogat leksik i ritam koji poziva na čitanje naglas. Čak bih se usudila reći da su, od sve proze, bajke najsličnije poeziji, upravo zbog tog osebujnog ritma i intonacije.

S druge strane, mitologiju, osim tijekom studiranja, nisam previše proučavala kao takvu. No književna dijela koja su najviše utjecala na moj stil pisanja (barem koliko ja, neminovno subjektivno, mogu prosuditi) obiluju mitologijom. Tako sam keltsku mitologiju upoznala preko Yeatsove poezije, grčku i rimsku preko Junga i njegove knjige Čovjek i njegovi simboli, koja mi je bila i ostala jedno od najdražih nebeletrističkih štiva  i koju svakih nekoliko godina nanovo iščitavam, i svaki put završavam s novim saznanjima, slavensku preko naše spisateljske heroine Ivane Brlić-Mažuranić, nordijsku preko Runske trilogije Joanne Harris i trilogije Phillipa Pullmana Njegove tamne tvari, za koju mirne duše mogu reći da je jedno od najboljih djela koje sam ikada pročitala, magijski realizam (koji je svojevrsno vezivno tkivo između bajkovite i nebajkovite literature) i živopisne opise od Alice Hoffman.

A koliko često se zapravo vraćam čitanju istih? Nažalost, gotovo uopće ne. U ovom razdoblju svog života morala sam se, zbog kroničnog nedostatka vremena, odreći intenzivnog čitanja u korist pisanja. Čitam svaki dan, no uglavnom poeziju i tu i tamo koje knjiško poglavlje. Majčinstvo je ipak (i mora biti!) na prvome mjestu.

Koliko si vizualan tip i koliko ti, ako jesi, ta tvoja vizualizacija pomaže stvarati tvoje vlastite bajka-svjetove?

Oduvijek sam bila veoma vizualan tip, do te mjere da sam u školi, kod ispitivanja ili pisanja testova, mogla u glavi vizualizirati stranicu u knjizi ili bilježnici i s nje ''pročitati'' odgovor. Naravno da mi vizualizacija itekako pomaže kreirati bajkovite svjetove. U glavi uvijek imam kristalno čistu sliku onoga o čemu pišem, bilo da se radi tek o mjestu radnje ili pak o samoj radnji, gotovo kao da je riječ o filmu kojeg vrtim i koji opisujem.

Kao pisac koji radi s više različitih likova, na koji način određuješ njihove karaktere, kako ih balansiraš? Po sistemu: dva doba – dva loša, ili imaš neki svoj, osobni sistem?

Iskreno, nikad nisam tako...matematički razmišljala o tome. Likovi mi, kao i sama radnja, dolaze prirodno dok pišem. No vjerujem da su sve one silne knjige koje sam pročitala imale prste u tome da to što mi prirodno dolazi ima neki red, ravnotežu i smisao. Kada pročitaš dovoljno knjiga radnja koju stvaraš još u glavi, i prije zapisa na papir, sama sebe počinje oblikovati u nekakvu logičnu cjelinu, po uzoru na tisuću otprije pročitanih radnji, arhiviranih u nekom kutku uma.

Čitajući tvoje knjige, budući da te osobno poznajem, očekivala bih da ću u opisu nekog lika pronaći malo više tebe, s obzirom da takva kakva jesi, i sama izgledom (oprosti na ovome) podsjećaš na čarobnice iz bajki, no, toga nema. Namjerno ili slučajno?

Oh, nemaš se što ispričavati :), jarko narančasta kosa nosi neminovne insinuacije.
Svi likovi u mojim knjigama imaju nešto moje. Netko tko me jako dobro poznaje (ako uopće postoji osoba koja me toliko dobro poznaje) može pronaći čitavu mene u toj trilogiji. Svoje strahove, tuge, slutnje, čežnje, aspiracije i nadanja, sve sam to uplela u život i razmišljanja svojih likova; zapravo, čitav proces pisanja trilogije bio je za mene svojevrsno katarzičko čišćenje. Izašla sam iz tog procesa spokojnija, mudrija i samosvjesnija.
A to što niti jedan od likova ne dijeli moje fizičke atribute – pa zar ne bi to bilo malo preočito? :)

Na svom zidu na Facebooku povremeno nas upoznaješ s procesom svog stvaranja. Sada jedno, pomalo klasično, ali ipak drugačije pitanje. Koliko ti vremena treba od ideje, onog prvog pupoljka, pa do, ne do kraja pisanja, već do stvaranja likova? Reci nam, kako ih gradiš, jer likovi nisu samo imena, i njihove karakterne osobine. Na koji način odlučuješ kako će tko izgledati? Ovdje bi se mogli povezati na moje prvo pitanje o tome koliko jesi ili nisi vizualan tip.

Kao što sam ranije spomenula, kad pišem, ja kao da gledam film koji se vrti pred mojim očima i zapisujem to što vidim. No taj film nije negdje tamo izvan. Ja u njega mogu ući kad god poželim i kao istražitelj ili arheolog kopati po njegovu sadržaju. Tako nastaju likovi. Kad se usredotočim na određeni lik, osjećam se kao da mogu ući u njegov um, osjetiti što on osjeća, što voli, što mrzi, koje su njegove skrivene želje, traume, kakva je njegova savjest... ekvivalent onom samopromišljanju i introspekciji koje svi mi povremeno, uslijed nesanice i u dva-tri ujutro, proživljavamo, samo što se ovdje ne radi o meni nego o nekom, hajdemo ga nazvati izdanku mene.

Radiš li plan pisanja kao što to rade neki pisci ili pišeš stihijski, puštajući da ideja sama curi po papiru?

Apsolutno pišem stihijski i puštam da me priča vodi. Ponekad imam grubi kostur radnje u glavi, no puštam priču da ide kamo treba ići i ona najčešće završava u predjelima za koje nisam ni znala da postoje. Mašta je beskrajno moćnija od uma i najveća je grehota sputavati je u ime reda. Red se ionako na kraju nametne sam od sebe, no to je, ako pisac odradi svoj posao kako treba i pusti uzde, jedan viši red, virtuozniji od ičega što bi sam razum mogao kreirati.

Koliko si pedantna u svom pisanju? Vodiš li računa o tome da nakon što završiš s pisanjem, sve ponovo pregledaš, pa onda radiš ispravke sintakse (ima li kod tebe toga?) , te ispravljaš ostale pravopisne i gramatičke pogreške, ili sve to radiš tokom samog pisanja?

Iznimno sam pedantna u svom radu i iskreno, gramatičke i leksičke greške u tuđim (a kamoli vlastitim!) književnim djelima mogu me izbaciti iz takta. No sve takve korekcije radim kad je tekst gotov. Prvu skicu pišem automatskim pisanjem, što znači da sjednem za tipkovnicu, isključim mozak i pišem, ne obazirući se ni na tipfelere ni na ikakve pogreške, čak ni na stil. Prva skica služi da se napiše priča, a tek zatim slijede tjedni ispravljanja grešaka i završnog glancanja. Zapravo, mislim da mi više vremena oduzme uređivanje teksta nego samo pisanje.
I dakako, greške se uvijek mogu potkrasti, ali ja doista dajem sve od sebe da ih svedem na minimum.

Nakon što završiš sa svim ispravcima, koliko ti vremena treba da kažeš sama sebi E, to je to... Sad može ići nakladniku?

Nakon što dovršim priču/roman/tekst/zbirku, pustim je da „odleži“ tjedan dana, zatim ide na ponovno detaljno čitanje i eventualno ispravljanje, zatim, ako je bilo ispravaka, opet ide na sedmodnevno „ležanje“, pa čitanje, i tako dok više nema ispravaka. Katkad je to već nakon prvog čitanja, a katkad tek nakon trećeg ili četvrtog. No recimo da je mjesec dana neki realan rok.

Osim proze, pišeš i poeziju. Čujem da si doslovce u jednom danu našla nakladnika za knjigu poezije. Reci nam, ako nije tajna, je li to isti nakladnik koji je tiskao i trilogiju o vještici Kiri? Ako nije, to onda zasta djeluje kao bajka.

Da, ispravno si čula. Nakon što sam kasno navečer završila rad na zbirci koja je polako nastajala posljednjih šest mjeseci, ujutro sam poslala mail jednoj izdavačkoj kući, da bi poslijepodne dobila njihov odgovor da mi je rukopis prihvaćen i da ćemo tražiti potporu ministarstva.
Ne želim javno iznositi ime nakladnika dok knjiga ne bude u procesu tiskanja, no mogu vam reći da se ne radi o nakladniku koji je tiskao trilogiju.
A djeluje li kao bajka? Ja se više povodim s onim: „when there's a will, there's a way.“

Tvoja poezija je prvenstveno ljubavna. Ali čak i u tom načinu izražavanja ti si pronašla svoj osobni put koji daje dodatnu vrijednost tvojoj poeziji. Nisi tehničar u pisanju, ne brojiš slogove, ne pišeš ljubavne sonete. Unatoč tome tvoji su stihovi prepuni emocija, a nisu uobičajeni, sladunjavi, nisu patnički... Ima u njima one prave kristalne svježine i čistoće emocija. Životni su, a nisu naporni. Eh, napokon i pitanje. Spremaš li se možda objaviti i knjigu poezije koja ne bi bila ljubavne tematike?

Bilo koja poezija (bilo koja umjetnost, točnije) mora biti iskrena da bi bila dobra. A ljubav u svojoj srži nije ni patetična ni sladunjava ni patnička. Čak ni neuzvraćena ljubav, čije je ime gotovo nepopravljivo oskvrnuto bezbrojnim patetičnim stihovima. Od ljubavi koje sam u životu imala sreću iskusiti više ih je bilo neuzvraćenih nego uzvraćenih, no ako se usredotočiš na svoje iskustvo pružanja ljubavi umjesto na sebična očekivanja vlastitog ega, nijedan stih koji izađe iz tebe neće biti patetičan. One kojima je ova izjava sumnjiva upućujem na čitanje sufijske poezije. Prava ljubav, ona s velikim Lj, ne može, u rukama kvalitetnog pisca, iznjedriti ništa osim izvrsnosti.
A što se tiče tematike, u ovoj novoj zbirci okušala sam se djelomično i u neljubavnoj tematici. A kako mi ide? Evo, dajem djelić „atmosfere“, pa neka čitatelji sami prosude.

***

Ništa ti ne pripada,
Ništa nije obećano,
Ništa odavde
Nećeš
Ponijeti sa sobom.
Nisi ništa više
Doli strujanje rijeke,
Bezimeno crno
Između zvijezda,
Praznina u atomima
Koji te nastanjuju.
Ništa odavde nije
Tvoje.
Na ništa nećeš
Upisati ime.
Ti si taj
Koji pripada svemu,
Na kojeg su urezali
Slogovlja,
Koji je obećan
Kao postelja travi
Jednom kada
Brzaci utihnu.

Vratimo se malo prozi. Što dalje, nakon što iz tiska izađe i treći dio trilogije pod nazivom „Povratak vještice“? Radiš li već sada na nečem novom ili ćeš si dati kratak predah od pisanja?

Pišem novi roman za mlade, kao i sljedeću zbirku poezije. Ja pišem uvijek, stalno, neprekidno. To je kao da me pitaš uzimam li predah od disanja.

Kao pisac, kao profesor engleskog i književni komparatist, a ujedno i kao majka djeteta koje će za koju godinu i samo uroniti u svijet knjige, hoćeš li mu savjetovati što da čita? Bojiš li se pomalo onog što se mladima nudi? Što možeš reći o kvaliteti literature za djecu i mlade koja im je dostupna?

Neću mu savjetovati što da čita, već samo da čita. Niti mene nitko nije savjetovao niti sprečavao da čitam što želim, pa sam tako u nižim razredima osnovne čitala neke knjige koje bi danas i za neke srednjoškolce bile kontroverzne, i nisam ostala ni traumatizirana ni oštećena, štoviše, mislim da bez svih tih pročitanih knjiga ne bih bila ni upola ja kakva sam danas. Tvrdnje da neka literatura nije za djecu po meni su apsurdne – ni stvarni život nije za djecu, a ona su ipak neminovno u njemu. Književnost djetetu služi da na siguran način iskusi sve aspekte stvarnog i bezbrojne aspekte izmišljenih života i da se nauči nositi s njima. Znam da se mnogi sa mnom neće složiti, no to je u redu, kako bi se reklo, we agree to disagree.
A bojim li se za kvalitetu literature? Uz doslovce milijarde izdanih knjiga? Naravno da ne.

Budući da i sama pišem i ovisim kako o nakladnicima tako i o Ministarstvu kulture, reci mi, s obzirom na ekonomsku situaciju u kakvoj se nalazi naša zemlja, daje li Ministarstvo kulture dovoljno potpora izdavačkoj djelatnosti? Bi li se moglo tu nešto poboljšati?

Bi li se moglo što poboljšati? Općenito govoreći: apsolutno da! No uz trenutnu financijsku situaciju u zdravstvu, mirovinskom sustavu, školama, vrtićima... mislim da bi bilo krajnje egoistično da se tužimo na stanje u kulturi.

Mogućnosti samoizdvaštva – jesu li teret kvalitetnoj književnosti ili obogaćuju književnu scenu?

Kvalitetna knjiga pronaći će izdavača kad-tad. Točka. Samoizdane knjige, čast izuzetno rijetkim iznimkama, po mom mišljenju ipak nisu na razini knjiga izdanih od strane izdavačkih kuća. Koliko je to zbog, jednostavno rečeno, lošeg pisanja, a koliko zbog nedostatka detaljne lekture i redakture, dalo bi se raspravljati.

Osobno nisam pobornik samoizdavanja. Ako netko pošalje rukopis petnaestorici izdavača i svi do jednog ga odbiju, mislim da je svima jasno o čemu je riječ.

Često čujem da je naša zemlja u donjem dijelu ljestvice država po broju pročitanih knjiga. Misliš li i ti da je tako? Čita li se kod nas dovoljno?

Dovoljno u odnosu na što? Ne postoji takvo što kao što je dovoljno čitati. A čitamo li manje od ostalih država? Vjerojatno da. No, moguće je (i iznimno poželjno) da sam u krivu.

I na kraju, pucketaš li prstima dok tražiš nakladnike?

Ne, samo šaljem vrlo vrlo iskrene mailove, od srca. I kvalitetne rukopise. To obično pomaže.

Puno ti hvala što si odvojila dio svog dragocjenog vremena kako bi odgovorila na naša pitanja.

Hvala tebi na pozivu!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.