Stiže jesen …
Gotovo ni po čemu značajan dan započeo je ulaskom svjetlosti u zjenice crnih očiju. Opet sam zaboravila spustiti zastore- promrmljala sam. Bacam brzi pogled na stol- sve je tu: kutija cigareta, zgužvani memoari, stare ploče, svjetiljka, biografije ruskih pisaca, osušeno cvijeće u vazi i dakako neizostavan pisaći stoj. Živim kao boem. Sama. Pišem priče i tako zarađujem za život- nimalo lak posao, vjerujte na riječ. Koraljno narančasti dnevnik prigušeno spava usred kreativnog nereda. Tu su pohranjene pjesme napisane tintom, obilježene pseudonimom. Gomilam previše nepotrebnih stvari. Ako sutra budem živa, bacit ću sve u kamin, danas ionako moram dovršiti priču…
Protežem sneno tijelo ispod tamno- crvenog pokrivača i zatičem crno-bijelu fotografiju tik do kreveta- godišnjak. Na jednoj strani ja, na drugoj on: Uvijek je tako i bilo - pomislila sam. Vjerojatno negiram represiju koja zadnjih par mjeseci tinja u meni poput vatre što se pali na vrhu Olimpa. Baš usred monološkog negodovanja začujem hihotanje dvaju glasova što tako poletno koračaju tromom cestom, žmirim i ometene koncentracije trgam zadnje poglavlje romana. Najednom čudna nostalgija proteče mojim krvotokom, dah se ubrzava, prepoznajem glas - ON!
Kad biste pogledali kroz prozor ove skromne sobe uočili biste nekoliko zgrada između kojih se nalazi slijepa ulica, par automobila s desne strane čiji su vlasnici na dužnosti, djecu kako se igraju u parku i drvored gorostasnih jablana. Ništa spektakularno, nije li? No, kad biste znali po čemu je ta ulica toliko posebna to bi saznanje na vas zauvijek ostavilo dubok utisak, ili bar tako smatram.
Neimenovano predgrađe simbol je mladosti, davno minulih gimnazijskih dana, paljenja prvih cigareta, tragičnog platonskog zaljubljivanja. Sav moj svijet nalazio se ispod zvjezdanog neba, prašnjavih klupa, uvenulog lišća. Njegov lik izblijedio je iz mog sjećanja, glas se doima kao i svaki drugi, ali dugi crni kaput i šal vidim još uvijek kad sklopim oči, u trenu pred utonuće u hipnozu snatrenja.
Tako smo jedne ljetne večeri opijeni zalaskom sunca što je zamiralo u grudima i razdragani nježnošću povjetarca ležali na travi i smijali se. Naš zadnji dan. Obećala sam da ću postati netko, zagrlila ga najjače što sam mogla i oprostila se uz zvuk melankolije odlaska. Viknuo je: „Sretno“- a ja sam potrčala najbrže što sam mogla ususret pljusku koji me okupao do gole kože. Smatrala sam kako je to bio početak kvalitetnije budućnosti. Od tada ga nisam vidjela- sve do danas.
Zaletjela sam se i priljubila uz okno trošnog prozora da ga bolje uočim. Djelovao je sretan! Ona je nosila košaru svježe ubranih plavih orhideja. Lijepa je, oduvijek je imao dobar izbor- gotovo da sam naglas rekla. Šetali su meni dobro znanom ulicom, sebično čuvajući blago ostvarenih ambicija. Nešto se slomilo u meni i zaplakala sam poput djeteta- valjda ta zamrla slutnja da ću jednom uspjeti u svom naumu, disati uz njega dok brojimo zvijezde padalice… Nemam vremena za gubljenje- odlučno sam konstatirala. Njihovi tragovi iščeznuli su…
Prisiljena na samokontrolu duboko sam udahnula te počela mahnito kucati slova koristeći pisaći stoj ne bih li zaradila novac koji mi je prijeko potreban da platim stanarinu i održim se na životu. Iako već umorna od ove nesvakidašnjosti, zadovoljno sam protrljala ruke i odložila papire pored stolne svjetiljke.
Više se ničega ne sjećam. Navodno sam se onesvijestila od dima. Kako je došlo do požara, što sam učinila nikad nećemo saznati. Sav trud uložen u pisanje- nestao je skupa sa mnom. Otišla sam iz tog mjesta, sfere živih i sad bježim sama od sebe. Na kolodvoru snova budim se te započinjem isto, beskonačno lutanje, negdje na predjelu pakla i raja. Mene više nema. Najteže je otići nespreman, tada samo zauvijek lebdiš.
Trgnula sam se oblivena znojem uz panično šamaranje. Hvala Bogu, to je bio sam san! Svaki put je identičan. Ponovno sam proživjela svoju smrt.
Stiže jesen …
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.