Speculum: Zločin i kazna

Rođen sam nevin,
jednog tmurnog jutra u prosincu,
prehladnog čak i za zimu
krivnju sam dobio naknadno,
kao dar ispod božićne jelke,
na svoj prvi rođendan

zaplakao sam u krivo vrijeme
i bio kažnjen, bez milosti
tog sam Božića izgubio nevinost

Tako sam okupan krivnjom,
u raskoraku s nebeskim plavetnilom
koje se onako čisto i nevino doimalo kao da me ne
primjećuje,
obraza crvenih od stida
krenuo u život

U početku sam još gajio neke nade,
jednom sam čak zatražio pomoć i od nebeskog plavetnila,
nisam je dobio,
onako čisto i uzvišeno nije obraćalo pažnju na mene
griješio sam stalno
i bio kažnjavan nemilosrdno
pa me krivnja obuzela do srži
postavši moja sjena


Svaki novi dan bio je gori od prethodnog
krivnja je postala neizdrživa
sve dok jedne neočekivane zgode
hladnoća jutra u kojem sam rođen
nije zaledila sve osjećaje u meni,
baš sve

oslobođen krivnje
nastavio sam koračati svijetom,
praznina u meni produbila se u beskraj
Ubiti čovjeka postalo mi je jednako lako
kao i bezbrižno ljenčariti u hladu
vrelog ljetnog dana

Nedavno sam osuđen na smrt
Danas je dan mog smaknuća, čekam dželata
upravo me pohode svećenici,
oblijeću oko mene kao dosadne muhe,
uporno traže da se pokajem,
Mirno čekam da odu iz ćelije,
neću se pokajati

jer...
rođen sam nevin,
jednog tmurnog jutra u prosincu,
prehladnog čak i za zimu
krivnju sam dobio naknadno,
kao dar ispod božićne jelke,
na svoj prvi rođendan.