utorak, 17. svibnja 2016.

Mirjana Mikulec | Ljubomora

   
    Prašnjavom cestom što vodi do obronaka planine zaobilazim izlokane rupe i penjem se u selo, do njegova ruba, odakle prema obzoru šuma i neba titraju livade na popodnevnoj jari. Vonjaju domaće životinje u prorijeđenim stajama. Kuće ruševne ili nedovršene. Odnekuda iz tranzistora trešti muzika. Seoske žene poblajhane kose, u iznošenim djevojačkim hlačama muvaju se putovima, njivama, dvorištima ostavljajući poslove napola dovršenima, bez snage da im daju smisao. Ljeto je kasnog kolovoza. Pod brajdama, uz pivo i škropce hladi se razbuđena krv.

   
    Suncobran poput dekoracije otmjenog koktela stoji na rubu njegovana travnjaka. Odvojeno zelenilom živice, blista dvorište starinske niske bijele kuće, ukrašeno gredicama cvijeća, bijelo nasipanim stazicama za šetnju, klupama za odmor, sjenicom za popodnevne razgovore i kartanje. Sve odaje različitost od seoske sredine. Kao da u zraku titra miris duhana... Kućica za ptice i kućica za pse djetinje su oslikane prizorima iz bajke… Ruže rano ocvale, samo pokoja propupala... Kao niti babljeg ljeta provlače se ladanjskim krajem sjene prošlosti. U sjenici obrasloj vinovom lozom sjede gospodin, gospođica i njezina majka. Dok prilazim, gledam ih kako plutaju na popodnevnom suncu, raspršenih kontura zbog nemirne igre brezova lišća u pozadini, kao usred jezera obrasla lopočima, pomalo ustajale vode.
   
    Gospođica miriše na uvelo lišće. Gospodskoga lica, zelenim očima hladnog sjaja, putuje stazama prošlosti iz koje se nije nikada potpuno iskrcala, dok su joj nosači odvlačili kovčege u privremena prebivališta, u tuđinu, među bavarsku gospodu, redovnike, svećenike. Zelenilo je od breza, od stoljetnih mirisnih borova na njezinu rodnu imanju, gdje je rasla u svijetu propadajućeg gospodstva. Učili su je da je rođena za gospodaricu imanja i čuvaricu čiste krvi, ali među seljačkim brdima bila je predaleko od ishodišta, a preblizu titrajima puti.
    Zacvrči cvrčak. U njoj se probudi uspomena i sjaj u oku dok gleda gospodina. Bili su mladi, on siromašni student seljačkog porijekla, ona kći osiromašenog grofovskog potomka. Učio je jezike kod njezine majke. U njegovim očima bila je svjetlost plemenite prirode, majčinske ljubavi i čežnje za ženom. Bilo je i pomalo ludila u danima pred oluju, kada se činilo da izvan ovih brda nema ničega. Bili su mladi. Ležali su u travi ispod stoljetnih grofovskih stabala i slušali cvrčke.
   
    Ona nije imala dušu da se bori. Nisam mogla dokučiti odakle grubost u iznenadnim provalama smijeha, pokoja raskalašena crta lica. Ispod široke suknje nemirno su se premještali usahli usidjelički udovi, dok ih je smirivala rukama punim nakita. Njezina majka neprekidno je govorila zapovjednim glasom o svakodnevnim stvarima, kuhanju, uređenju kuće - nije joj dala živjeti.
   
    On je još uvijek sanjao o uspjehu i moći. Zagladio je i namirisao sijedu bradu, prigušio glas. Sve u njegovu izgledu, dotjeranosti neizgažena travnjaka, bijelo ofarbanoj ogradi, prikrivalo je propadanje. Nadao se da će joj, kada se jednog dana vrati, pokazati dvorište puno dječjeg smijeha, da će ju dvoriti dotjerana žena, zahvalna i ponosna na svog muža. Jednoga dana, kada se vrati, nadao se da će je boljeti njegov uspjeh.
   
    Umjesto da izuči jezike, umjetnost i filozofiju te pokaže svijetu da u njegovim žilama teče moćna krv dostojna plemenitašice, pijanstvima se probijao kroz močvaru provincijske karijere. Obiteljski život napokon se raspao pod teretom materijalnih nedaća i međusobne nesnošljivosti. Sada se trudio otkloniti ili bar u svoju korist okrenuti sažaljenje koje je iskazivala nadmoćnim aristokratskim nastupom. Oduvijek je bio majstor u tome, bajkovitim prizorima prikriti pseću svakodnevicu. Govorio je o knjigama, životu u samoći. Jednoga dana učinit će nešto veliko, napisati knjigu, možda ???
   
    Nisu ni opazili da sam ih napustila i sišla s toga usporenog plovećeg vrtuljka iščezlih cirkusa.

***
Dopuštam svakome potpunu literarnu slobodu ako nije zlonamjerna i zločesta, izvučena iz jednoga trivijalnog životnog konteksta, a iskorištena uz pomoć ispričane intime ili «prijateljskog» povjeravanja. Međutim, takav sud uvijek prepuštam autoru (u ovom slučaju tebi), te njegovu, ne samo intelektualnom već prije  svega duhovnom poštenju (ako isto nije ranjeno). Ipak ne mogu, a ne dodati da se ljubomora i tobožnja «kontrolirana» ravnodušnost zločesto odčitava ako se detektira u osobi autora, a tolerira u liku iz priče. Osobno nemam ništa protiv objavljivanja ako netko literarno kompetentan prosudi da «priča» ima literarnu vrijednost.


(Objavljeno u Zborniku književnih i likovnih radova, Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 2008.)



Nema komentara :

Objavi komentar