Vlatka Planina | Ulomci iz knjige "Jegulja"

Bajka

Svaka bajka ima svoju šumu, nijedna nije začeta na čistini. Mislila je o tome Kira zakoračivši na čistinu, ali nije imala izbora. Kako li je sunčano kad se napuste sjene stabala... Ah, još samo korak dva, drveni prag i u kolibi je. Napokon. Sve je bilo spremno za kraj. Uzdahne i stavi na stol svežanj papira. I pero. Ako je već bajka, neka bude ona prava, starinska. Popravi deku na naslonjaču (ako mu bude hladno) i razmakne zavjese. Jutro zabljesne sobu. Razmišljala je o svemu što se dogodilo posljednjih dana, o njemu i kako je mislila da će živjeti vječno (on, ne ona), o tome kako treba smisliti bajku koja bi ga bila vrijedna, o tome koliko ga voli.
Ali ne, nije dolazilo u obzir da ovo ispadne tipično ljubavno naricanje. Jedno je ono što je u njoj, a drugo ono što će isplesti iz njega. Ionako ništa što napiše ne bi moglo biti mjera za ljubav. Što je zapravo mjera za ljubav? Unca? Pedalj? Centimetar kubni osvojena srca? Kako izmjeriti kad nekoga voliš i dok piješ jutarnju kavu, žvačeš sendvič, slažeš posteljinu, kad u zvuku žlice koja lupa o tanjur čuješ njegovo ime, i vani, i na suncu, i na kiši i snijegu, on je u svemu tome, i u džepu od jakne, i mravinjaku na kraju vrta i u prašnjavoj maloj kolibi na rubu bajkovite šume.
Prenuli su je koraci. Bilo je i vrijeme. Otvori vrata i osjeti kako joj se ježe ruke. Vjetar je okrenuo na istok.
''Bok'', kaže i nasmiješi se, napola.
''Bok'', uzvrati.
I zagrljaj, čvrst kakav samo on zna dati, i miris nekog čudnog duhana, i hladna kožna jakna pritišće joj obraz i dala bi sve, prodala sve, zazivala i štovala bogove, i stare, i nove, i strane, i izmišljene i drvene, samo da se može upiti, stopiti u njega i da je nitko više nikad ne izvuče van. Ovo MORA uspjeti.
''Spreman?''
''Naravno da ne. Ti?''
''Naravno da ne. Ali ovo je kraj koji zaslužuješ. Sjedni'', mahne rukom prema naslonjaču
i nasloni se na stol.
''A deka?''
''Ako ti bude hladno.''
''Aha.''
Kira izvuče papir iz svežnja i uzme pero.
''Autentičnost do kraja?'' kimne prema peru. Lice mu ovlaži smiješak.
''Ne bi bilo fer nikako drukčije.''
''Misliš da ću biti crna tinta?''
''Ja bih rekla indigo (ako je još uopće išta ostalo od njega nakon toliko godina, no Kira, nećeš mu to reći, naravno da ne), ali saznat ćemo za trenutak.''
Kira uzme pero, ustane sa stolca i primakne ga njegovu stopalu. Ne želi ga pogledati u oči, ni slučajno, samo jedan pogled i poplavit će i kolibu, i njega, i sebe i cijelu prokletu šumu. Kratki ubod u palac (dobro da je obuo sandale) i tanka grimizna nit razvuče se između prsta i pera.
''Izgleda kao paučina.''
''A što si ti mislio?''
Ostala je malo razočarana bojom: grimizno, i nije baš originalno, skoro kao krv. Navijala je za indigo, ali dobro, pusti sad to, Kira, to ti je sad najmanja briga. Ustane, uzme stolac i pero, vrati se do stola i sjedne. Noge su joj klecale kao nikad u životu. Zapravo, jesu, klecale su tako onaj dan kad ju je prvi put zagrlio. Mislila je da će umrijeti isti tren. Ali nije, i sada se kolo života obrnulo. Možda je trebala umrijeti. Bolje mrtav pisac nego očajan. No sad je bilo kasno, a i priču treba završiti do mraka. Primakne papir i napiše naslov:
Bajka.
Grimizna paučasta nit lelujala je u zraku. Sa znatiželjom je promatrao kako se klupko njegova palca polako odmotava, a tamo gdje je bio prst ukazala se rupa.
''Nisam znao da smo prazni iznutra'', promrmljao je zbunjeno.
''A nego kakvi bi bili? Moramo biti prazni, pa kamo bi inače stale molitve i sjećanja i nadanja i ljubav?
''Ja ću biti jako kratka bajka, čini mi se. Tek si naslov napisala, a već mi fali prst.''
''To je zato što si puno volio (djeca uvijek vole čitavim srcem, i do kraja) pa je malo mjesta ostalo samo za tebe. Ali ne brini, dat ću sve od sebe.''
Jednom davno živio je najbolji čovjek na svijetu. Bio je crn kao gavran, nježan kao listopadsko sunce i imao je ruke koje su sijale samo radost po svijetu…
''A glas? Od svih romantičarskih gluposti na kraju ćeš mi zaboraviti glas!''
''Dobro, jesi li ti pisac ili ja? Bit će sve kako treba. Uostalom, čini mi se da će ovo biti haiku, a ne bajka, već ti cijela noga fali.''
''Pa kad pišeš o listopadu i rukama i sjetvi.''
''A što bi ti, natuknice? Nije ti ovo recept. Šuti i spavaj, još malo i gotovi smo.''
Nije mogla podnijeti gledati ga budna. Ovako uspavan bio je samo klupko vune, prekrasne, nježne, voljene vune boje oniksa i katrana i besane noći, a ona prede šal, topli vuneni šal koji će kasnije namočiti onim potopom koji drži u sebi.
Čovjek je živio u kolibici na početku šume i imao je ženu i dvojicu sinova.
''Nikako ne valja u bajci biti sam, briga me što misliš, ovo je bajka, ne biografija.''
Žena je prela svilu i tržila je dvorkinjama, sinovi su radili u polju, a čovjek je svako jutro sjedio kraj ceste i pjevao, i bijaše on najpoznatiji slavuj u cijelome kraljevstvu. Znao je i sam kralj, kad se nakon jutarnje šetnje vraćao u dvorac, zastati i slušati gavrana slavujeva glasa pa zlatnika u čovjekovu šeširu nikada nije nedostajalo.
Kira stavi točku na papir i pogledom okrzne naslonjač - drijemao je. I bolje je tako, i lakše, bez očajnih rastanaka. Imao je tek još jedno rame, dio prsa i glavu, izgledao je kao bista (metafora za pet, Kira, zbilja). Neće biti dovoljno za priču, tinta se trošila brzinom munje. Što sad? Izbrisati? Ne, to nije opcija, ta što bi brisalo tintu. Početi ispočetka? Ni za stih nije dovoljno, možda neka kratka rečenica, ali što kad radnja još nije ni počela. Udah, izdah, udah, izdah, skoncentriraj se Kira, sad će se pokazati jesi li talent za kojeg se izdaješ. Uzme pero, uputi posljednji pogled prema naslonjaču i usnuloj bisti/gavranu/trubaduru/ebanovini/slavuju.
I živjeli su sretno do kraja života. Kraj.
Eh, nije neka pustolovna bajka, al barem je happy end. Bajka mora imati sretan kraj (i radnju doduše, i nadnaravna bića i poantu, ali pusti sad to, Kira, izvukla si maksimum iz tog krhkog tijela i nisi ti Andersen, zaboga). Pogleda naslonjač. Više nije bilo biste. Deka je skliznula na pod kraj sandala, a na fotelji je ležala kožna jakna i na njoj malo ružičasto srce. Ne možeš nekom ukrasti srce, čak ni za bajku. Srca uvijek ostanu u nama i u njima čuvamo one koje ljubimo. Kira podigne papir, presavije ga i stavi u džep zajedno sa suhim perom (do posljednje kapi, tako treba, Kira). Ustane, uzme jaknu i zaogrne se, barem tri broja joj je prevelika, ali jedino je to ostalo od njega, a i hladno je vani, i izađe iz kolibe. Mračilo se. Valja poći kući.

Jegulja

Znači, napokon se saznalo. Dolaze. Pripalila je cigaretu, uvukla dubok dim i spustila je u pepeljaru kraj druge upaljene cigarete. Trebala je slušati baku kad ju je još kao djevojčicu tjerala da nauči pravila – sreća se vraća srećom, a nesreća duplo. Nikad ne spavaj uz otvoren prozor. Za mladog mjeseca hoće biti svađe, i među ljudima i među biljem, treba se pritajiti i čekati zoru. Ljubav ne treba miješati čak ni s prahom crvenog maka, a pogotovo ne s crnim kimom, crnim paprom ili crnom zemljom koja miriše na katran. Ljubav ne oprašta, nema kod nje druge prilike i popravaka i jutrojepametnijeodvečeri. S ljubavi se ne treba igrati kao ni sa smrću, dvije sestre ne tako različite kao što se u narodu misli, pogrešno izgovorena riječ, naglasak na krivom slogu, prežustri pokret rukom prema vjetru i onaj kojeg voliš neće biti u srcu nego dva metra pod zemljom. Al kasno je sad za kajanje. Što je tu je, valja se spremiti za dugu i tešku noć. Koliko još imam, pitala se Kira i virnula kroz prozor. Bili su kod vodomlina, sedmorica, s njima su i onaj bradati, i onaj monsinjor s crvenom kukuljicom. Potrčala je u kuhinju ne mareći ovaj put da izbjegne drugu dasku s lijeva i pokuca triput o stari drveni kredenc iza vrata. Sreća joj sad ne može pomoći. U kuhinju, pa iza zavjese, pa malim stepenicama dolje, pa kroz zelena vrata desno, pa kroz vrata od hrastovine, za njih je trebao ključ, onaj najveći, pa u tajni sobičak pun paučine gdje je čuvala svoje blago i na najvišu policu po maleni zavežljaj u lanenoj krpici, sve je ona to davno pripremila, još dok je baka bila živa, neka se nađe govorila je baka Kiri, treba uvijek biti spreman, crni prah i zeleni prah, i već suho pero i latice s kojih je odavno izblijedjela boja, a nekad su bile tamnogrimizne, i na požutjelom papiriću neki zapisi i čudni simboli, i nešto latinskog i engleskog (s latinskim nikad nije bila na ti unatoč bakinim naporima i silnim knjigama, čak i privatnim učiteljima, dok se na kraju nije odustalo i prevelo što se prevesti trebalo). Uzela je zavežljaj, protrljala platno rukama, pomirisala, da, sve je unutra, miriše kako bi trebalo, i spremila ga na jedino mjesto gdje ga nitko neće tražiti. Natrag kroz sobičak, hrastova vrata, ključ neka sada bude ispod praga, kroz zelena vrata, uz stepenice i najzad u kuhinju. Ispred zavjese je naslagala kutije s narom i crvenim grejpovima pa neka ih skidaju takve teške ako im je baš po volji ići pretraživati kuću.
Došli su nakon sutona, kad se Danica već jasno vidjela na nebu. Mjesec nije bilo mlađak nego skoro puni krug, bit će pun dvije noći iza ove. Pitala se hoće li ga uspjeti vidjeti. Šestero u crnom i sedmi u bijeloj halji i crvenoj kukuljici. Čekala ih je na trijemu, cigareta joj je odavno već ponestalo i počelo ju je zepsti u rukama i ispod koljena, nije bila topla noć, ali nije sad bilo mjesta zebnji i treskavicama, glas će joj biti miran i čvrst kao onaj visoki visoki bor na kraju ulice koji se nikad nije savijao, ni na vjetru ni pod ledom, čak ni kad ga je poklopio stup i polovicu korijenja izvukao iz zemlje.
''Kira?'' upitao je crni bradati.
Kimnula je i krenula prema njima. Što manje otpora, što manje priče, treba čuvati snagu. Krenuli su šutke prema samostanu. Službena je procedura nalagala da se svakog ispitanika (tako su ih zvali) obavijesti o razlozima ispitivanja, ali i Kira i oni su znali da ona zna zašto su došli.
Do samostana ima možda deset minuta hoda, ako trčiš za crvendaćima onda pet, ali Kiri se sad činilo da su došli čim su skrenuli iza ugla. Nije ni englesku verziju stigla ponoviti u glavi a kamoli latinsku. Uveli su je u malu sobu puni kat ispod samostana. Zvučna izolacija je ključna, pomislila je Kira, ali se iskreno poveselila kada je kroz rešetke na sjevernom zidu ugledala mjesečinu. Ovo će toliko olakšati stvari.
''Imate do zore pripremiti iskaz'', promrmljao je bradati kroz brk, ''dobro razmislite kakav će biti.''
Zatvorili su vrata, ista onakva hrastova kakva ona ima na ulazu u sobičak, i dvaput zaključali. Kira je čekala da utihnu koraci po stepenicama, zatim je izvukla zavežljaj, skinula haljinu i sjela u kut sobe, ravno ispod mjeseca. Crni prah u zeleni (nikako obratno, rekla bi baka, uvijek tama ide u svjetlo) pa sve to u latice, prosuti po kamenom podu, skinuti potom s pera dlačice dok ne ostane samo hrskavica, triput u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, ali paziti da se dobro promiješa, nacrtati kažiprstom mjesec pa zvijezdu sedmokraku ( zašto baš sedam krakova, to ni baka nije znala, a bilo je zaista malo stvari koje baka nije znala) pa sjesti u to, točno na sredinu, kamen je bilo leden na dodir ali glas ne smije drhtati, Kira, ne sad, ti i tvoja glupa zimogroznost, i onda riječi, nikakav latinski, nije ovo ni vrijeme ni mjesto za latinski show and tell; triput u istom tonu, ne diži glas, Kira, i pazi na naglasak i ritam: sticks and stones may break my bones so bones will be no more, i jednom, i dvaput i triput, kod trećeg puta joj se već gadno počelo vrtjeti u glavi, ali uspjela je i sada samo treba čekati.
Prenula se kad je nebo već postalo modro. Još malo i svanut će, nema mnogo vremena. Vitka kao jegulja, pričala joj je baka i vidje sad Kira da je baka bila u pravu, premda joj nikad nije u potpunosti vjerovala da se može biti baš kao jegulja. Okomito uza zid, klizila je preko grubih kamenih ploča, oštar kamen ostavit će tragove na trbuhu, to sigurno, ali brže će se popeti do željezne rešetke, kroz rešetku, kao da je od maslaca, na ulicu, bešumno uz rubove kuća, klizila je i uvijala se oko uglova, pa kroz gustu travu, kako je hladna, ledena rosa noću, znači još uvijek je zimogrozna, do vodomlina i potoka i u potok duboko, sve do dna, voda je bila mutna i gusta, ali mulj je bio mekan i topliji od rose, kamena i trave, kako može disati pod vodom, pitala se, ali to ju je zapravo najmanje zanimalo, počelo ju je boljeti na mjestu gdje bi trebalo biti lijevo rame, kosti bole kada rastu, upozorila ju je baka, ima još sat-dva dok ne postane preteška za mulj, al do tada će biti daleko daleko, tko zna kamo vodi potok, možda u rijeku, možda čak u more. Ako dođe do mora, lako je: na prvi brod, dobrih kuhara uvijek fali, pa negdje gdje je toplo i sunce i gdje nema ledene rose i vodomlina. I zatim Gavranu. Tko zna kako je Gavran... Ne brzaj, Kira, jedno po jedno, prvo treba doći do mora jer dani se i sunce je počelo grijati vodu, o da mi je sad vidjeti izraz lica onog bradatog, iskesila se, i kukuljičavog, da mi ih je vidjeti kako zazivaju onog gore…
Sedmero muškaraca spustilo se u zoru u podrum samostana. Vrijeme je. Bradati je koračao naprijed, s velikim željeznim ključem oko vrata. Jedan okret, drugi okret i teška hrastova vrata zaškripila su bolno i pustila miris užegla ulja. Na podu tamnice ležala je plava haljina, lanena krpica i hrpica crnih zagorjelih kostiju. Sedam krikova, pa sedam nijemih uzdaha i sedam pari izbečenih očiju.
''Znači, ipak je bila vještica'', bradati je promrmljao, ''i mislio sam da će je Mjesec spržiti. Ili Sunce. Nešto od tog dvoje zasigurno. Uzmite kosti i zakopajte ih k ostalima'', rekao je jednom od petorice u crnom, ''a vi ostali imate slobodno jutro, i zahvalite Svevišnjem na tom daru i što se pobrinuo za nju umjesto nas.''
Žustro se okrenuo na peti i krenuo uz stepenice. Možda još stigne na doručak, nije od sinoć ništa jeo i krulilo mu je u želucu. Danas časne peku kobasice s jajima i palačinke, a mogao bi svratiti i do podruma po pintu piva. Treba propovijed do podneva napisati, a kakva li je bila noć!

Naklada Bošković