Patnje mladog autora IV.

MRAČNA ŠTORKA

Piše: Jelena Hrvoj

Ovog ću se puta pozabaviti osobnim pitanjem vezanim uz moje stvaralaštvo. Otkako sam objavila svoj prvi roman „Štorka“ javlja mi se puno čitatelja. Uvijek mi je drago čuti dojmove i većinom su krajnje pozitivni. No uvijek se pojavljuju jedna te ista pitanja. Danas bi ovim putem htjela odgovoriti na njih malo opširnije.

Za početak, kratki rezime za ljude koji nisu pročitali moj psihološki triler/horor. Glavna protagonistica mojeg prvog romana boluje od shizofrenije. Ona je hladnokrvni ubojica, ali ubija ljude koje naš svijet karakterizira kao devijantne zločince (pedofili, ubojice, sadisti itd…).

Pitanje koje se najčešće nameće je: Zašto se tako mlada osoba dotiče tako mračne teme? Smatram da je „mračno“ uistinu u oku promatrača. Od malih nogu bombardirani smo zlobom i zločinom putem medija.


Okrenete li dnevne novine na stranice crne kronike ili pak pogledate popodnevni dnevnik, uvjeravam vas da ćete vidjeti više „mračnog“ nego što ćete pročitati u mojem romanu. Zašto je onda toliko zbunjujuće čitati apsolutnu fikciju, kada nas sa druge strane na dnevnoj bazi „bombardiraju“ nezamislivo mračnom realnošću?

Primijetila sam da se čitatelji često uhvate u koštac sa problemom da navijaju za moju antijunakinju. Drago mi je da je tako. Zašto? Jer na taj način ljudi propitkuju vlastite moralne vrijednosti. Mogu to usporediti sa korovom. Ljudi većinom mrze korov i uništavaju ga, sve dok taj isti korov nema lijep i mirisan cvijet. No, korov je korov ljudi moji.

Ako se pisac dotakne neke „mračne“ teme, to ne znači automatski da je i sam mračan i devijantan. A kada pišem o shizofreniji, ne znači da i sama bolujem ili da je ona prisutna u mojem životu. Jednostavno se lako „uvlačim“ u lik, a objašnjenje je ustvari jednostavna dijagnoza - prekomjerna empatija i neograničena mašta. (Nemojte ovo shvatiti kao napad na pitanja koja su mi postavljena.)

Drugi razlog zbog čega volim doticati „tabu“ teme jest jednostavan. Ljudi gotovo nikada ne izvlače životne pouke iz sretnih događaja. Morate i sami priznati da ne diramo vatru, niti zamišljamo koliko je opasna sve do trenutka dok se ne opečemo. Poanta „mračnog“ romana je u tome da kada zatvorite i posljednju stranicu vaš mozak ima o čemu razmišljati. Naposljetku, da bismo mijenjali naš svijet iz srži moramo prestati okretati glavu na stvari koje nas izbacuju iz takta. Zloba će biti prisutna toliko dugo dok ju ne pogledamo u oči i suočimo se sa samom problematikom. Za sam kraj bi vas upitala jedno pitanje. Biste li okrenuli glavu kada bi vidjeli nepoznatog zlostavljača na djelu, znajući da se ta ista situacija tek tako može dogoditi i vama osobno? „Mračno“, zar ne?

Da li je ubojstvo u samoj srži ubojstvo bez obzira čime bilo potaknuto? Da li je opravdano ubiti nekoga tko šiti zlobu? Da li su ljudi sa psihičkim poremećajima stigmatizirane ličnosti od kojih volimo okretati glavu ili se lako povezati sa njima?

Na vama je da se zapitate to pitanje i da dobro promislite prije nego li donesete zaključak.