Neda Fleur Janovski | Caffè Sagena

Sagena je bila tipičan kvartovski kafić. Pregrađena staromodnim ljubičastim separeima koji su od zapuštenosti postali isprano roza boje,  pružala je svako jutro onaj dobrodošli trenutak prelaska iz toplog kreveta u novo jutro. Za hladnih dana, vatra je veselo poskakivala u starinskoj plinskoj peći i pozdravljala svakog novog gosta. Stalni jutarnji postav Sagene bio je šarolik. Obrtnici, lokalni podupiratelji šankova, poštari, tri susjede sa psima koji laju na sve što se miče, jedan mrzovoljni profesor sociologije, propali glazbenik i članovi ambasade na čiju se zgradu Sagena naslanjala.

Sagenu su jednog dana prozvali Kota. Novi vlasnici, nove vizije. Postala je otmjena.  Separei su zamijenjeni maljušnim stolovima, stolice presvučene brokatom u zlatnoj boji, žučkaste uljane zidove je zamjenila cigla. Jedino je plinska peć preživjela ove napade moderniziranja, neuklopljena u novi interijer. S novim izgledom, došli i novi gosti; arhitekti, mladi umjetnici u usponu, pokoji glumac, fotograf, jazz glazbenik. Jedan drugi svijet.

Ipak, ni stari gosti nisu odustajali. Svako jutro, prvi su dolazili  Pavel, vodoinstalater, i njegov prijatelj Joža kod kojeg su  svi popravljali akumulatore.  Prijatelji iz djetinjstva, nerazdvojni i na poslu. Radionice su im bile u istom dvorištu, jedna uz drugu već četrdeset godina. Nije im se sviđalo kako su novi vlasnici uredili kafić, niti novi ljudi koji su počeli dolaziti. Ipak, dugogodišnja ih ja navika vukla onamo svako jutro bez izostanka.

Prvi bi ulazio Joža i već s vrata bacio brzi pogled na njihov stol na kojem su ih je čekale kava i novine. Pavel je cijeli život čitao Večernji list od zadnje stranice prema naprijed,  tvrdeći da su najzanimljivije vijesti uvjek na kraju. Njegovo dobroćudno, okruglo lice davalo mu je djetinji izgled koji je jedino kvarila rijetka, plava kosa čiji su vrhovi nemarno izvirivali ispod šilterice. „Ne želim si kvariti kavu s politikom“ govorio bi često zatvarajući novine negdje oko polovice dok je palio cigaretu.

Za razliku od niskog i okruglog Pavela koji je cijeli dan hodao u radnom odijelu čije su masne mrlje jasno govorile o njegovom zanimanju, Joža je bio košarkaški visok, obrijane glave i uvijek moderno odjeven. Usprkos godinama, smatrao je da je mladenački izgled važan za samopouzdanje kad muškarac dođe u, kako je volio naglasiti, zrele godine, a svoju ekscentričnost mijenjanja akumulatora u bijelim rukavicama opravdavao je brigom za ruke. „Ruke moraju biti mekane i njegovane“ poučavao je Pavela bacajući kritički pogleda na njegove,od metalnih cijevi crne ruke.

Jutro je osvanulo tmurno. Crni oblaci prekrili su nebo, a jak vjetar na trenutke je tako vitlao krošnjama kestena da se činilo kao da će se otkinuti od stabla i poletjeti. Krupne su kapi kiše uskoro počele ritmično bubnjati, najavljujući još jedan kišni dan. Pavel i Joža pretrčali su ulicu izbjegavajući zastoj kolone automobila čiji su vlasnici nervozno trubili i psovali.

Kao po običaju, prvi je u Kotu ušao Joža i svojim brzim pogledom obuhvatio sve prisutne. I taman kad se sigurnim koracima uputio prema „njihovom“ stolu, zapanjen je zastao. Stol bio zauzet. Pavel, koji je trčao i nije očekivao prepreku, zabio se Joži u leđa gurnivši ga prema unutrašnjosti. „Kaj tu stojiš kak drvena Marija“ obrecnuo se na Jožu ulazeći. Ono što je ugledao zaprepastilo je i njega: za njihovim je stolom sjedila nepoznata, mlada žena koja je razgovarala na mobitel.

Prijatelji su se pogledali u panici. Ovakva se strahota još nije dogodila.

„Joža, jel ti vidiš kaj i ja vidim?“ pitao je Pavel drhtavog glasa.

„Jasno da vidim, nisam čorav“ ljutito je odgovorio Joža i uputio se prema toj drznici koja je prekršila nepisano pravilo koje su znali svi u kafiću. Nadvio se, onako visok, nad nju i ne pričekavši da završi razgovor rekao povišenim tonom: „Gospodična, vi sjedite za našim stolom!“.

Mlada ga je žena nezaineresirano pogledala i rekla nekom s druge strane: „Čekaj čas da vidim što ovaj hoće“.

„Hoću da se istog trena maknete i sjednete za drugi stol. Ovo je naš stol.“ Jožin se glas podignuo za oktavu više.

„Ja nisam vidjela da piše rezervirano“ mirno je odgovorila Joži. „Javit ću ti se kasnije“ rekla je završavajući razgovor i svojim dugim crvenim noktima pritisnula tipku na mobitelu.

„Joža, pusti, možemo sjesti drugdje“ Pavel je smirenim glasom lagano usmjeravao prijatelja prema stolu koji je bio odmah do njihovog.

„Si ti videl tu neodgojenu balavicu, kak se ona razgovara sa mnom. Neka bude sretna da se namerila na mene, a ne na nekog frajera koji bi ju hitil van skup sa tim stolom“ Joži je bilo neugodno jer su ostali gosti, privučeni povišenim glasovima, počeli gledati u njihovom smjeru. Demonstrativno je sjeo imrko pogledao djevojku čiji je mobitel počeo zvoniti.

„Halo dragi“ umorno je odovorila na poziv.  „Ne, još ga nema u radnji. Ne znam zašto je auto stao, sretna sam da sam uspjela izaći iz kolone i parkirati. Pogledaj gdje u blizini ima još netko tko puni akumulatore. Jako kasnim na posao. Bok. “ rekla je i s novčanikom krenula do šanka.

Joža se uspravio, polako se okrenuo prema mladoj ženi i rekao: „Gospodična, vi sigurno čekate mene?“

„Ne više“ odgovorila je i brzim koracima izašla iz Kote.

Priča sa Radionica kreativnog pisanja Osijek,
voditelj Radionice u Zagrebu Sonja Smolec