Sven Adam Ewin | Smrt klavira

Očekivalo se… Ton!!! Pa crno-žuti zubi!
Pa onaj gusti, slatki, a ustajali zadah.
Pa razglobljeni krš, što intonaciju gubi.
Kaverne otvorene. Završna promenada.

Po prstometu pauk razapeo je mrežu.
(U nju već uplela se ljestvica dijatonska.)
Taj klavir što se kezi, dok grčevi ga stežu,
S otvorenim zubalom… to lubanja je konjska.

Zrcala prekrivena… Sve škure su zaprte.
Smrt se kobi! Čeljust stisnuta! Asketska krutost!
Od preglasnog udarca što sklopi mu labrte,
Pod pločom još se trza vibrantna zategnutost.

Još drhture na žici, u crnom i bez šminke,
Neodsvirane dvije šezdeset četvrtinke.