Patnje mladog autora I.

PATNJE MLADOG AUTORA

Piše: Jelena Hrvoj

Kao mladi autor susrela sam se sa raznim preprekama od samog početka mog književnog stvaralaštva. Pošto sam po prirodi pomalo naivna osoba, smatrala sam kako ću napisati knjigu, poslati je izdavačkim kućama i s vremenom će se „kamen“ zakotrljati. E pa kako sam se prevarila. Mnogi mladi autori danas nisu dovoljno informirani o stanju u izdavaštvu, a kada i jesu, svejedno ih očekuje jedan veliki zid koji rijetki preskoče. Zato se nadam se će moja osobna iskustva pomoći nekome da realnije sagleda cjelokupnu situaciju.

Dakle, napisala sam svoj prvi roman. Prštim od ponosa, moje prvo djelo dobilo je početak i kraj, (pretpostavljam da je ista situacija sa svakim spisateljem). No, što dalje? Naravno, pošto ne poznajem ni jednog drugog autora, oslonila sam se na „svemoćni“ Google. Nakon mukotrpnog istraživanja moj je zaključak - sve vrvi izdavačima, netko će sigurno otkupiti prava.
Svjesna kako se od književnosti u našoj državi ne može živjeti, no svejedno prepuna entuzijazma, upustila sam se u slanje mailova. Uskoro sam dobila nekoliko povratnih poruka. Naravno, ni približno onoliko koliko sam očekivala. „Male“ izdavačke kuće dočekale su me odgovorom - „Obratite se većim izdavačima, mi nemamo sredstva.“. Rijetke „velike“ izdavačke kuće koje su odgovorile javile su se sa porukom - „Javite se manjim izdavačima, mi imamo popunjene programe.“ I što sada? Ovih 20% odgovora koje sam zaprimila pretvorili su se u igru „mačke i miša“. Početni entuzijazam se prepolovio. Srećom, nije me pokolebalo i nastavila sam sa pisanjem romana, te slanjem mailova. Četiri godine i četiri napisana romana kasnije, moj je entuzijazam počeo nalikovati na zrno maka. S vremena na vrijeme pokoji izdavač bi mi odgovorio kako su romani „prebrutalni“ ili „prekompleksni“ za naše tržište, ma što to značilo.

I samo tako, jedne jesenje večeri, u meni se nešto prelomilo. Shvatila sam da ću stvar morati uzeti u svoje ruke. Na žalost, to je princip kojim se vodi većina moje generacije bez adekvatne podloge na području na kojem se žele iskazati. Pobrinula sam se da roman bude izdan u privatnoj nakladi. Onaj maleni entuzijazam ponovno se „napuhnuo“, nesvjestan da je tek najgore ispred njega. Kod privatne naklade, pogotovo na samome početku, nemate nikakve kontakte, ni iskustvo, ni pomoć, pa se tako većina vremena svodi na neprekidno traženje kontakata i komunikaciju sa svim tipovima ljudi. Naposljetku, nebitno u kojem obliku izdajete; bili vi jedni od onih sretnika koji je pronašao izdavača ili odlučite izdati knjigu samostalno, jedno jedino pravilo je iznad svih - Oboružajte se strpljenjem! Možda se sada pitate: „Da li je vrijedno truda?“ Odgovor je jako jednostavan - Itekako je vrijedno! No, o tome ćemo u nastavku.