Ivan Zrinušić: Lanac

Neke moje prijatelje dade se pratiti
Dok su u sjedećem položaju
U automobilu ili za stolom
Njihove pokrete držanje izraze lica;

Hodanje je uglavnom stvar osame
U uspjelijim slučajevima skup donekle čistih trenutaka
Koji se međusobno ne bore za prevlast;
Dade se pratiti ono što govore o sebi

Svakako i ono što misle da ostaje neizrečeno
Te njihove živote mjeriti kao mapu pokušaja i pogrešaka
Ostavljenu na uvid dokonu Bogu.
S vremena na vrijeme ruke tih nekih mojih prijatelja

Postanu žarači nedodirljivi u vrelini a oči im
Zapucaju dahtavim krvavim iglama
Kao da će naposljetku krenuti
U odsudan napad;

Ostane tako do sljedeće dužnosti
Do sljedećeg zamaha savjesti
A onda se ruke ohlade oči obustave paljbu
I polja lavande oko nas utihnu.

Posrkavši nadu to varivo od krtijih komada istine
Uvidimo da smo crijeva
Ipak punili izmetom;

Oni othranjuju svoju djecu
Baš kao što je netko othranio nas.