Sonja Smolec | Ljiljana Jelaska: Leti, leti

Leti, leti je prekrasna knjiga za mlade, koju bih slobodno nazvala mozaikom odrastanja. Kroz male bilješke koje podsjećaju na dnevnički zapis, upoznajemo djevojčicu Emu i njenu obitelj. Sve te sličice, odnosno priče ispričane su iz perspektive djeteta, i pisane tako kao da ih je pisala Ema, na onaj naivan i radoznao način kako to znaju samo djeca i mladi. Istovremeno su tople, osvajaju, izazivaju smiješak ali i tjeraju na razmišljanje. 

Autorica, Ljiljana Jelaska, je kroz ovaj način pisanja u potpunosti pronašla sebe, i svima koji znaju ponešto o dječjoj psihologiji, bit će jasno da je priče pisala ne samo kao vrstan pisac već kao i dobar poznavatelj djece.

Biti pisac je lijep ali rudarski posao, a pisati o djeci i za djecu još je teže. Priče i romani kakve su čitale generacije djece prije pedeset, trideset, pa i manje godina, nisu više jednake onima koje danas djeca žele čitati. U trendovskoj utrci knjiga koje su u posljednje vrijeme preplavile svjetsko tržište, ovakva knjiga pravi je biser. To ne znači da sve one druge treba zanemariti. Naprotiv. Čitanje oplemenjuje, a čitanje dobre knjige to čini još i više.

Pa iako generacije odrastaju, mijenjaju se, dolaze nove i opet nove, svima njima uvijek ostaje nešto zajedničko. Želja za pripadanjem, za prihvaćanjem njih koji se svakodnevno mijenjaju. Djeca, kao i svi ostali koji to više nisu, žele ljubav. Neki to lakše postižu, neki teže, ovisi o tome koliko su i roditelji uspjeli odrasti uz svoju djecu. Koliko su i sami spremni mijenjati se. Iz tog razloga preporučila bih da ovu knjigu ne čitaju samo djeca i mladi već i njihovi roditelji, jer u današnje vrijeme kad smo svi podređeni žurbi koju nameće tempo života, ili smišljamo kako preživjeti, na žalost, mnogi roditelji zaboravljaju da sve što oni proživljavaju, jednako tako proživljavaju i njihova djeca. I da će im se ono što sada daju svojoj djeci, ne mislim na materijalno, vratiti na jednak način. Kroz ovu knjigu pružit će im se prilika da i vlastitu djeci vide i dožive iz jedne drugačije perspektive. Nekima, možda da se sjete sebe dok su i sami bili u tim godinama. Najveća pogreška mnogih roditelja je govoriti djeci A kad sam ja bio u tvojim godinama... Vremena se mijenjaju, sve se mijenja, cijela nametnuta nam psihologija društva je takva da se moramo prilagođavati i mjesta za usporedbu više nema. Bit ću slobodna i ovdje dodati svoju izreku, Djeca će te pamtiti onakvog kakav si bio, a ne onakvog kakvog želiš da te pamte.

No, da se vratim pričama. Ovo je priča o Emi, a mogla je to biti i bilo koja druga djevojčica, neko drugo ime. Bilo koja od onih koja sjedi negdje među nama. Djevojčica iz razreda, škole, susjednog stana ili dvorišta. Sve priče su povezane finom niti svakodnevnih obiteljskih događanja, onih malih nesuglasica do kojih dolazi među braćom i između roditelja i djece, jer, na kraju krajeva, nitko nije savršen, Svi mi ponekad imamo bolje ili lošije dane.

Priče izuzetno dobro obuhvaćaju različite teme kao što su prve ljubavi, moda, škola, život u obitelji, prva iskušenja – cigarete i alkohol te njihove loše posljedice, fizičko uspoređivanje s vršnjacima ili modnim ikonama, želja da se bude bolji, i napokon, sazrijevanje. Ljiljana Jelaska je na izuzetan način prikazala kako djetinjstvo, odrastanje i sazrijevanje može biti više ili manje bolno, ovisno o onima koji djeci moraju pomoći na njihovom putu prema odraslosti.

Priče su poučne ali se ne nameću, lepršave su, što im daje posebnu kvalitetu i šarm. Sve je, često, protkano finim humorom da će čitatelji sigurno uživati. Ja jesam. Sve su priče toliko životne da čak i sada, kao odrasla osoba, u svakoj od njih mogu pronaći sebe.

I sama, kao pisac za djecu, mogu poželjeti da nam Ljiljana uskoro dođe sa još ponekom knjigom za mlade, jer, dokazala je da to može i da to radi veoma kvalitetno.

~ Sonja Smolec, književnica, Velika Gorica, 21.8. 2014. (osvrt objavljen u knjizi)