Ana Mihovilović | Nikada se više nećemo vratiti

 

Nikada se više nećemo vratiti

Tamo gdje smo ostavili dijelove naših srca

(Sada je ondje

Samo tišina)

Između tvoje i moje zgrade

Gdje smo rasli zajedno s drvećem

Pokazivao si mi što sve možeš na biciklu

Govorio mi kako voliš moju frizuru

Iako su to bile samo obične kečke

A ja sam već smišljala pjesme o tebi

Ljubav je imala miris tvog šampona

Okus sladoleda i voćnih bombona

Boju tvojih očiju i zvuk tvoga glasa

Ljubav je bila naše držanje za ruke

I beskrajne igre lovice

Odrasli su nam se smijali

I govorili da još ništa ne znamo

A sve smo znali bolje od njih

Sve dok nismo i sami

Počeli zaboravljati

I kao i ostala djeca koja to više ne bi trebala biti, odlaziti

Sve dok visoko, izraslo drveće

Nije posve obavilo zgrade

(Kasnije se ispostavilo

Da im je posađeno preblizu

No možda je samo postalo

Neizdrživo usamljeno)

Ana Mihovilović | Mogli bismo

 

Ljudi se

Kreću

S tim zlokobnim

Vjetrom

Ništa

Ne pitajući.

Oblaci su

Brzi 

Vlakovi budućnosti.

Mi? Mogli bismo

Pobjeći daleko

Postati srne…

Pošalji mi pjesme

Iz onog davnog svijeta

Da znam da sve to

Nije bio samo san.

Da ih pjevamo u trenucima

Kad iskonski

Strahovi u nama

Pretvoreni u tjeskobu i smiješne fobije

Ponovno ožive

U spasonosnim

Šumama.

Ana Mihovilović | Pokušavamo postojati

 

Ne možemo

Vratiti

Naša lica

Uhvaćena

Na starim 

Fotografijama

Ni popraviti fasade

Vremena

U kojem smo

Nastajali

U kojem smo

Voljeli

Kao nikad 

Poslije

Svijet se

Ubrzao

Iskrivio

Putove

Odjednom bez tih naših

Proljeća

Pokušavamo

Postojati

Odvojeni 

Od svega

Što smo bili

Ana Mihovilović | Zmija

 

Pratim te do škole

Zatim moram u trgovinu

Staza kojom idem dugačka je, prolazi kroz park i

Podsjeća me na tijelo

Neke dobroćudne zmije.

Odavde se ne vidi gdje to tijelo završava

Iza ugla, iza zgrade, ili u nekom drugom

Vremenu.

Možda vodi natrag

U vrijeme tvojeg ranog djetinjstva:

Tvoja mala stopala hodaju

Čas tim tlom što podsjeća na zmiju

Čas rubovima mojeg srca

Skačući zatim

U samo njegovo središte.

I ondje ostaju

Zauvijek.

U sadašnjosti, priznaješ mi da ti je ljepše

Biti malen

Da ne želiš da se sve mijenja

A ja ne smijem ništa reći

Da ne ispadne da ti ne dam

Da odrasteš.

Kao da uopće imam ikakve šanse

Protiv zmije vremena.

Ana Mihovilović | Sve te pjesme

Kome da posvetim

Sve te pjesme

Kome da pričam

O svemu tome

Mjestima

Koja nas pamte

Opustjelim

Igralištima

Ostarjelim

Klupama

Tramvajskim stanicama

Blizu škole

Kome da pričam

O Zemlji

Koja se vrtjela

Tako sporo

A nebo je još

Bilo plavo

I noću je imalo zvijezde

I imala sam

Prijateljice 

Koje sada sanjam

I u snovima smo

Uvijek

Iste

Kome da pričam

Gdje su sve još urezani

Naši inicijali

I naše ljubavi

M. V. T.  A.

U zidovima

Stubišta

U korama

Drveća

I o tome 

Kako kažu da

Djeca ne znaju

Da su sretna

Ali mi smo

Znali 

Ana Mihovilović | Dan na izmaku

 

Dan na izmaku

Grad je prvi put nakon potresa

Iako još neobnovljen

Prepun ljudi

Ondje smo i ti i ja

Jedno pored drugog

Svatko u svome svijetu, svatko

U svojoj glavi

Ne znam jesmo li u šetnji

Ili samo prolazimo

Možda nam je samo usput

I korisno je hodati

Kažu, barem pola sata dnevno

I ne znam bih li te primila za ruku

Možda i ti oklijevaš

U svakom slučaju, ne činiš to

Nad nama, zalazak je postao

Gotovo posve ružičast

Vidim da ga ne primjećuješ

Na trenutak, poželim ti reći

Pogledaj kako je lijepo

No tko zna zašto, ipak odustajem

Možda nikad nisi ni mario

Za takve stvari

Ili možda danas nije dan za to

Možda samo treba proći ova zima

I ptice se trebaju vratiti

I donijeti neku novu nadu

Možda sunce opusti naša tijela

Tvoje ruke izvuče iz džepova

Tvoje srce iz tog mračnog skrovišta

U kojem nema ni ljubavi ni boli

I u kojem samo

Umireš 

Ana Mihovilović | Igralište

 

Igralište je još osvijetljeno suncem

Koje zalazi.

Prekrivam lice rukama i gledam kroz prste

Tvoju kosu: još jedno sunce

Kut tvoga oka koje se smije

I tvoje neobuzdane kretnje.

Miris tvoga tijela pomiješan

S mirisom čiste odjeće

Približava se pa se opet udaljava

I čini me čas sretnom, čas tužnom

Poput djeteta.

Kad bih barem mogla biti

Malo manje odrasla

Nesvjesna svijeta koji nestaje

I onog koji dolazi.

Ana Mihovilović | Udarci

 

Prolazim tvojom ulicom

Neki se dečki tuku

Gledam jesi li među njima

I pitam se koga tražiš

U tim licima

Svuda oko mene se razlijeva

Tvoja mekana zlatna kosa

Dječak pogađa koš: suza

Zarobljena negdje u tebi

Udarci suše suze

Bolje od majčinog krila

I od njenih

Beskorisnih ruku

Bolje od mojeg tijela

U koje si se

Prestao

Skrivati 

Ana Mihovilović | Nametljivost misli

 

Prevodeći članak

O svestranosti nekog

Njemačkog umjetnika

Pogled mi zastaje na satu

Sporim a ipak upornim

Kazaljkama

Slušam zvukove

Koje inače ne čujem

Vani, motori automobila

Vešmašina

Iz susjednog stana

Osjećam

Ljepljive ruke svijeta

Oko vrata

Nametljivost misli

I drugih entiteta

Organizam zatrpan

Prljav

Moj prijatelj kaže da želi

Ne morati jesti

Zašto ne izmisle

Hranu u tabletama

A ja čeznem za

Čistim voćem

I česticama čistog zraka

Onog koji daje sve, čak i vitamin

B 12

Ako se spustim

Sasvim blizu zemlje

I za čistim srcem

Kao prije

Otprilike dvanaeste godine

O, i čeznem

Ne čeznuti više

Tako besmisleno

Za djetinjstvom

Ana Mihovilović | Sadržaji

Hodajući gradom

Primjećujem da sve češće

Spuštam pogled

Izbjegavam susresti ljušture

Zgrada i ljudi

Zastajem

Pred našim kafićem

Zatvaram oči

Pitam se

Tko sjedi na našem mjestu

Manje živ od tog naslonjača

Dobro opremljen

Za spavanje i opstanak

Pametan

Za razliku od nas

Dvoje luđaka koji ništa od toga

Ne shvaćaju

Mi smo, zaista

Pali s Marsa

Mi se bavimo Mjesecom i zvijezdama

Pišemo pjesme

Što li će i kamo će s nama

I što ćemo mi s njima

Ne možemo više

Natrag u te ljušture

Čak i ovo naše mjesto strano je i napušteno

Gdje su sada svi ti sadržaji

Koji su odjednom nestali

I je li ih uopće

Ikada ondje i bilo