Marija Hasanović | Kad srce progovori

Dugo šuti.

Navikneš se da je tamo, kuca, radi svoj posao, ali ne govori.

Zatvori se pod slojeve kože, kostiju i tišina.

Navikne se na udarce izvana i na ožiljke iznutra.

I čini ti se da je srce samo stroj, komad mesa, pumpa što tjera krv.

Ali onda dođe dan kad se slomiš.

I kad više nema riječi, kad glas stane, kad tijelo zanijemi –

onda srce progovori.

I njegov glas nije tih. Nije mekan.

On probija. On para. On viče onim tonom koji se ne može ignorirati.

Kad srce progovori, ono ne priča uljepšano.

Ono ne zna lagati.

Govori o boli koju je sakupilo u kutovima, 

o noćima kad je kucalo prebrzo, 

o trenucima kad je željelo stati jer više nije imalo razloga za ritam.

Govori o radostima koje su bile kratke, ali su ostavile trag svjetla.

Govori o svim putovima kojima nisi išao jer si mislio da ne smiješ.

Kad srce progovori, shvatiš da si cijelo vrijeme imao suputnika.

Ne prijatelja koji klima glavom, ne neprijatelja koji te slomi

nego čuvara.

Čuvara što je gutao sve tvoje šutnje, 

sve tvoje krikove, 

sve tvoje neizgovorene istine.

I tad te natjera da ga čuješ.

Ili ćeš slušati, ili ćeš umrijeti iznutra.

Jer srce ne šapće zauvijek.

Kad progovori, ono traži da ga slijediš.

A kad ga napokon poslušaš, kad mu daš da vodi –

tad prestaješ biti samo tijelo.

Tad postaješ živo biće, puno, cijelo, istinito.

Jer sve drugo može prevariti, ali srce – ono ne zna.

Srce kad progovori, ono izgovara najgoru i najbolju istinu.

I onda shvatiš:

čitav svijet se može raspasti,

ali dok srce ima glas – ti imaš život