Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Darije Klaričić-Veg "Naš Mali Pariz"

(Zagreb: Školska knjiga, 2016.)

Piše: Mirjana Mrkela

Ljetovanje kod kuće 

Moja prijateljica Darija i ja smo gradska djeca. Ja sam odrasla u centru velikog grada. Ona je odrasla u manjem gradu, u četvrti koja se zove Mali Pariz. Zato se šalim s njom pitajući: 

– Je li u malom Parizu isto kao i u velikom? 

– Slično je. – odgovara ona i smije se – A bilo nam je zbilja lijepo, osobito za ljetnih praznika. 

Pitam zašto baš tada. Ja sam ljeti uvijek odlazila nekamo i ne mogu zamisliti ljetovanje kod kuće. Ali moja prijateljica oduševljeno priča o livadi na kojoj se igrala. Ja iz svoga djetinjstva pamtim nekoliko manjih livada. Nijedna nije bila tako lijepa kao Darijina. Opisana je i u njezinom romanu "Naš Mali Pariz": 

"Nedaleko od hrasta rasla su tri jablana. [...] veliki travnati prostor s tri jablana u daljini i mnoštvom procvalih crvenih makova. Mnoštvo djece jurcalo je sjedne strane na drugu i skrivalo se iza dvaju brdašca na suprotnim stranama. 

– Želim znati sve o toj djeci. – neskromno priznajem. 

Darija Klaričić-Veg nakrivljuje glavu, što uvijek radi kad priprema neku šalu. Zatim pita: 

– O kojoj djeci, iz moga djetinjstva ili iz moga romana? 

– Iz romana. – brzo se odlučujem. 

Darija pristaje i uzima knjigu s police. Čita mi samo jedan ulomak, onaj koji potvrđuje da i ljetovanje kod kuće može biti prekrasno: 

"Ovo je ljeto ionako bilo zaista čudesno. Gledam mnoštvo djece oko kućice. Sva su sretna i smiju se. Osjećam se kao dio nečega većeg od mene. Ne mogu opisati taj osjećaj, ali kao da mi se srce proširilo i da u njega stane više nego prije. Sve se promijenilo nabolje." 

– Silno želim pročitati što je bilo i što se to promijenilo nabolje! – kažem, zahvaljujem i bacam se na čitanje. 

Glavne junakinje 

Djevojčica koja nam u romanu sve opisuje, zove se Mirna. Ima 11 godina i baku koja živi u susjedstvu. "Baka peče jako ukusne kolače i voli kad dođem k njoj, a ja uz njezine priče i miris kolača zaboravim sve probleme." 

Naravno, problema ima. Jedan je i svađa među roditeljima. ..."ja brzo utrpam hranu u sebe i bjež’. Imam dva izlaza; otići k baki koja živi u istom dvorištu ili pobjeći na Livadu i čekati da dođe netko od ekipe." 

A ako je ekipa tamo, baka je opet od koristi. Kod mene smo otišle po bakin sok od bazge i napravile nekoliko litara s hladnom vodom iz dvorišne pumpe koju je baka rabila za zalijevanje cvijeća. Rasporedile smo teret tako da svaka nosi jednaku težinu natrag na Livadu." 

Druga djevojčica živi u susjednoj ulici. Zove se Andrea. 

"Andrea je zapravo najbolja prijateljica i uvijek je uz mene. Treba joj samo mali poticaj i spremna je [...] Navukla je dokoljenke kolikogod je mogla i startasice. Izgledala mije kao bejzbolska igračica, nedostajala je jedino palica. Dugu je kosu skupila u rep i izvukla kroz šiltericu. Sigurna sam da joj je ruksak bio pun hrane kao da se neće vratiti kući tjedan dana. [...] Andrea je i inače jela doslovce svakih pola sata, a osobito kad bi nastao neki problem. Mislim da je to zato što njezina mama uvijek nešto priprema i stalno joj govori daje premršava pa je tako naučila. Ili jednostavno voli jesti. Zapravo uopće nije mršava, ali kad ti netko to stalno govori, na kraju povjeruješ u to." 

Domčani i Uličari 

Na livadi se igraju dvije ekipe: Domčani i Uličari.  Uličari žive u obližnjim kućama, a u dječjem domu su Domčani, "djeca koja nemaju roditelje ili su ih roditelji jednostavno napustili." 

Ne samo da se igraju nego se i tuku. "Jučer sam išla u šetnju s Bobijem i vidjela Koču kako tuče jednog Domčanina. Skupila se cijela uličarska ekipa oko njih i svi su navijali za Koču". 

Naravno, Mirna nije bila na strani nasilnika, a s novim dječakom se uskoro sprijateljila. "Dječak nam se sramežljivo približio. Bio je viši za glavu od mene i imao je lijepe blage plave oči. Kad gaje Koče tukao, učinio mi se sitniji, ali to je bio on, prepoznala sam ga po lijepoj smeđoj kosi koja mu je padala preko očiju. [...] Luka je imao čvrstu, ali istodobno i nježnu ruku. Poznatu. Kao da smo oduvijek prijatelji." 

Njemu život nije bio lak. "Od druge je godine Luka prošao tri udomiteljske obitelji. Prve se gotovo i ne sjeća jer je ondje boravio od druge do četvrte godine i zna samo ono što su mu rekli. A to nije mnogo. Ali ostalih se sjeća, itekako." 

Prvi trenutci u domu također su mu bili teški. "U Dom je Luka došao jednoga ljetnog popodneva. Stisnutih zuba i zgrčenih šaka promatrao je svoju novu sobu i visokoga mršavoga plavokosog dječaka s kojim je trebao dijeliti neveliki prostor. [...] Odmjeravali su šutke jedan drugoga. Lukino nisko i nabijeno tijelo odavalo je snagu, a miran pogled iznenadio je Dugonogog koji je zaključio da zasad neće šakama rješavati pitanje vlasti pa se okrenuo i izišao van iz sobe." 

Nakon što je u nju stekao povjerenje, Luka se povjerio Mirni: 

"– "mir je. Primirje je zapravo priprema za veliki rat. Komandante je doznao da nas Koče planira napasti i protjerati sve do ulaznih vrata doma. Kao da smo gubavci. Ne trebaju nas i ne žele ovdje. Zamislili su da će izgraditi nogometno igralište. Na svojemu dijelu imaju jedan gol i igraju, ali žele baš ovaj dio. Ali mi ga ne damo. Borit ćemo se za svaki pedalj, imamo jednako pravo biti ovdje kao i oni. Livada nije ničija. Nama je ovo sloboda, razumiješ?" 

Razumjela je. I više od toga – imala je odlične ideje koje vam ovdje neću otkrivati. Ako želite znati što je Mirna smislila i kako je sve proteklo, sami ćete zaviriti u knjigu o njihovom Malom Parizu. 

Još malo o odraslima  

Od ostalih likova izdvajam dvojicu odraslih. Oni su, ovako ili onako, utjecali na događanja u romanu. 

Domar Joško utjecao je loše. Već pri prvom susretu, Mirna je bila sumnjičava. "Stale smo kao ukopane. Polako sam se okrenula i ugledala starog čovjeka, vrlo visokoga i naboranoga. Podsjetio me na jablan koji samo što se ne ruši jer je ispucao od starosti. [...] zbog nekoga se čudnog razloga počeo smijati, a smijeh je zvučao poput pile koja teško reže stablo." 

A uskoro je saznala "i da se Jošku domaru nikako ne smije zamjeriti". 

Andrein tata Mirko utjecao je pozitivno. 

"— Dragice, ovo je za djecu, — svečano je rekao — dajem časnu riječ da će sve biti gotovo za tjedan dana. Bio je toliko ozbiljan da su mu se i brci lagano podignuli, a još je i desnu ruku stavio na prsa. Bilo je presmiješno, ali dogovor je postignut." 

Dragica, Andreina mama, nije bila oduševljena. 

"— Ludog li čovjeka, kad nešto naumi ne bi odustao ni da gromovi pucaju, a nikad ništa ne završi. — mrmljala je Andreina mama, ali nas smo dvije bile presretne." 

Livađani 

Na kraju više ne postoje ni Domčani ni Uličari. Svi su u jednoj ekipi i zovu se Livađani. Nije teško dosjetiti se zašto. Mirna i Andrea također su s njima. Presretne su ili, kao što se kaže, samo što ne polete od sreće. 

"Vadim zmaja, roditeljski dar. Veliki zmaj na kojem je nacrtan orao raširenih krila. Zmaj leti visoko, visoko prema oblacima. A mi Livađani iz Malog Pariza letimo s njim."