Lorena Galeta | Moj 29. rođendan

Čekaš čestitku koja neće doći, pismo koje neće stići. Odavno je gotovo, moraš pustiti. Prihvatiti da ne možeš nazad. Da tako mora biti. Nakon tolikih godina, postali smo mrtvo slovo na papiru. Ali u mojim zbirkama, to nikada nećemo biti. I tražim te u drugim ljudima, svo ovo vrijeme. Ono nešto samo tvoje, što se rijetko viđa. Uvijek me nešto asocira, podsjeća. Vraća unazad. U vremena, kad sam mislila da sam sretna. Možda sam to i bila, ali tek nakratko. Bili smo previše različiti, a opet tako svoji. Spoj suprotnosti, kontradiktornosti. Borili smo se kako smo znali. Nije bilo lako. Nekako smo ostali u tom padu energije. Sve što smo gradili, razorilo se u sekundi. Naša malena obitelj, ona buđenja u zoru. Teško je vratiti si krila, poletjeti kao nekada. Ne moraš biti pored mene, da bih te voljela i sjećala se zajedničkih trenutaka. Lude euforije, adrenalina koji si budio u meni, osjećaja svrhe. Iako toksične, jedine ljubavi koju ću ikada imati. Nažalost, to je bio tvoj maksimum. Oči našeg prekasnog djeteta su poput tvojih, tamno - smeđe. Odgajat ću ju najbolje što mogu. Nisam htjela da se raziđemo na tako grub način. No, očito drugačije nije ni išlo. Žao mi je što smo došli do kraja. Premda mi nismo svjesni razloga, višeg cilja... Bog zna zašto se ovo dogodilo. Ne prođe niti jedan dan, a da te se ne sjetim. Molim te, oprosti mi za sve.