Knjižnice imaju većinom reprezentativne
prostore na atraktivnim lokacijama, priređuju književne večeri i vode dječje
radionice čijim radovima ukrašavaju interijer i općenito daju sliku reda,
kreativnosti i uzornog poštivanja pisane riječi. Ambicioznije knjižnice ulažu u
privlačenje djece i mladih, što bi s vremenom trebalo pridonijeti barem
održanju broja članova, ako ne i povećanju, jer pouzdano članstvo, naviknulo na
redovito posuđivanje i čitanje knjiga, stari i odlazi.
Budući da knjigu sve rjeđe kupujemo, u
budućnosti bi knjižnice mogle postajati sve važniji punktovi za doznavanje informacija
i ideja koje kruže svijetom. U stanovima nemamo više police za knjige ni
prostorije namijenjene za biblioteke, zato bismo se u perspektivi mogli sve
više oslanjati na knjižnice i prestati skupljati knjige koje smo samo jednom
pročitali. I, budući da rjeđe kupujemo knjige, vjerojatno ćemo sve češće
posuđivati knjige iz knjižnica, a kupovati e-pub izdanja i najdraže knjige samo
povremeno ili za rođendane. Knjiga usput, kao potrošna i jeftina dokolica, ostaje
u 20. stoljeću, a u 21. stoljeće jurimo s mobitelima u ruci i sa svim
sadržajima koje nam omogućuju.
Još je jedan razlog zbog kojeg bi knjižnice
mogle postati sve važnije – u eri multimedije, kada je sve sadržaj i minutaža,
knjižnice bi mogle postati epicentri kvalitetnog sadržaja. Umjesto da kulturni
sadržaj uzmiče pred poplavom neukusa, loše glazbe i videorecepata, upravo bi
knjižnice emitiranjem vlastita sadržaja mogle braniti kriterije informativnoga,
edukativnoga i zabavnoga – što se nekada smatralo zadaćama papirnatih medija.
Svaki književni susret održan u knjižnici može postati videolink, osvrt, pa čak
i intervju. Svaka nova knjiga u knjižnici može biti vijest, a, kad bi se
članovi čitateljskih klubova organizirali kao blogeri, mogle bi se producirati
i recenzije i kritike. Tržište je iluzija i ne bismo se smjeli ustručavati
recenzirati neku knjigu na hrvatskom jeziku zato da izdavač ne bi na njoj
zaradio. Na taj način gubi jezik i gubimo svi. Ako je u medijima podijeljen kolač
tako da se preskupi prostor čuva za onoga tko će više platiti, nema ni potrebe
raditi novine. A ni raditi išta. Onaj tko plaća dobiva sve i čitamo samo o
njemu. Kakav je to rast, kakav uzor mladima?
O medijima u posebnom poglavlju, a zasad samo
napomena da bi knjižničari možda mogli svladati osnove žurnalistike, pa osvrte
nakon održanog susreta s piscem ne započinjati s „Održan je…”, što se ionako
vidi iz najave. Uz nekoliko fotografija – a vizualna kultura također je zadatak
kojim se treba baviti – može se napraviti informativni korak dalje i dati
sažetak razgovora, citat, temu, pa možda čak i koju dosjetku. Tako se
izvješćuje s događaja, jer treba pridobiti publiku. Sve, dakle, upućuje na to
da treba raditi. Ako sve više ovisi o nama, treba se pomaknuti i djelovati. U
našemu društvu u kojem je znak prestiža imati radno mjesto na kojem se ne radi,
ali primati za to dobru plaću, teško da ćemo se kvalitativno pomaknuti dok ne
promijenimo vrijednosni sustav. Treba znati da se može i drukčije. I da svijet
koji radi ide dalje dok oni koji ne rade stoje na mjestu. Izbor je naš.
Sandra Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici,
Beletra 2024.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.