Sandra Halt-Ćuže | Gusta tišina

Jesen 1991.

Svi govorimo malo i govorimo tiho. Misli su mi gusto zbijene, omataju me kao zaštitna pjena, štiteći od onoga što ne smijem ni imenovati. Pričamo tiho iako je tatin bariton prirodno glasan, iako mamin glas nerijetko prelazi u vikanje ili plač. Pričamo tiho kao da dijelimo povjerljive podatke ili upravo otkrivamo tajne univerzuma koje ne želimo podijeliti s drugim znanstvenicima u utrci za premoći nad tajnom postajanja i nastajanja

Treći kamenčić od Sunca, ili barem ovaj njegov srednjoeuropski dio, gori do tamnila. Garež s televizora uvlači se i u stan, u zidove, u pluća. Gledamo ekran ne zato što želimo gledati patnju, nego zato što se trudimo pronaći nadu. Zidovi s tapetom morskog žala ne tješe više, postali su previše uski, stežem se od same pomisli na riječ koju svi izgovaraju više od ičega: "uskoro".

U šutnji dodirujem vlastiti puls, kao da provjeravam imam li još pravo biti živa, najesti se, odjenuti u svježu odjeću kad toliki umiru, ranjeni su, gladni, goli, pretučeni. Glasovi nam postaju tiši od nemoći.

Čovjek je zvijer. Spoznaja boli, razdire. Čovjek izdaje brata, prijatelja.

Drugi se bori za brata. Heroji se bacaju pred tenkove na Mitnici... Blago Zadro, Jean B., mladi Jastreb... I dok heroja ima sve manje, tenkova je sve više.

Bol padajućeg Vukovara odzvanja crnim nebom, izgaraju ognjišta, uspomene, životi.

"O, divni moj, Vukovaru ti..."

Pjesma odjekuje hrabro i krhko istovremeno. Može li pjesma pobijediti sablazan? Može li?

Negdje u podrumu prvo umire dijete u utrobi majke, a zatim i majka, da ne ide sama na drugi svijet. Umire s vriskom. Odvoze ih kao i ostale, bacaju njihova tijela na prljavi traktor prvog susjeda i zakapaju duboko u šumi uz pozdrav:

"Đubrad ustaška!"

Tada, u ustima progonitelja, riječ "ustaško đubre" nije bila uvreda, nego etiketa koju si dobio ako si bio dovoljno snažan oduprijeti se agresiji koju nisi želio, koju nisi ničim izazvao, a koja te je mogla koštati života.

U Radničkoj ulici, zafitiljeni odgrizak jabuke pogađa me, tek stasalu djevojčicu, više iznutra nego po licu. Probadaju me popratne riječi: "I ti ćeš na autobus, ustaškinjo!"

Po prvi put od početka rata, u drugoj jeseni osjetila sam kakav okus može imati opasnost. Ona stvarna, bliska, kao kad ti pobješnjeli pas dahće za vratom i dijeli ga samo par milisekundi od snažnog i bolnog ugriza.

Nije više bilo važno što otac nije bio vojno aktivan, što nismo pripadali ni jednoj političkoj stranci. Sada je bilo dovoljno biti katolik i Hrvat da bih dobila etiketu "ustaškinja".

Trčim kući, prepričam mami što se dogodilo, pokušavajući shvatiti što je mog vršnjaka iz razreda toliko naljutilo. Mama uzdahne i kaže mi:

"Naši su upravo oslobodili veći dio pakračkog područja u akciji 'Bljesak'. Sad će doći osveta. Pripremaju novu rundu protjerivanja, bez obzira na to jesi li dijete, vojnik ili politički aktivan."

 Tamo će poput Brechtove majke Hrabrost bez treptanja u jednom dahu izgovoriti:

"Što je moje dijete krivo? 

S čime vas je uvrijedilo? " 

 

Uvijek sam znala da ću ovo zapisati, čak i dok se događalo i kroz to pokušati shvatiti taj suludi potez odlaska vršnjakovoj majci. Vjerojatno da se može obujmiti razumom, ne bi se zvao hrabrost. 

Vukovarska bolnica, listopad 1995.

Žena bistroplavih očiju poput neba leži na bijeloj postelji. Odjel intenzivne njege. Ja se školujem u Osijeku, nakon putešestvija preko Vojvodine i Mađarske – umjesto 25 prijeđenih 325 kilometara - da nastavim školovanje. Sve pod okriljem UNPROFOR-a. Ništa ne znam o tome što se odvija doma. Definicije biologije, teorije književnosti, kemijske formule – sve mi se miješa u glavi. Borim se sve pravilno rasporediti jer već sada znam da ću od toga raspoređivati kruh na stol – svaki dan. Profesor geografije mi, umjesto odgovora kada mogu ispraviti jedinicu, kaže:

"Nek' se kiseli."

Nikada manje nisam razumjela što neki profesor želi, niti više željela da se enki predmet izbriše s lica Zemlje. Ironije li, a baš opisuje tu istu Zemlju. 

Dvadeset i pet kilometara jugoistočno, na drugoj strani, iza barikada, usred mirne reintegracije, majka u bolnici gleda posjetitelja kraj svog kreveta i pita:

• A tko si ti?

Veliki čovjek toplih očiju, stijena od mog oca, steže šake u nemoći da razumije. Zadržava navrle suze u grlu. Tiho i oprezno odgovara kao da sam uči svoje izgovoriti svoje ime:

• Ja sam, Karla. Tvoj Karla – dok se u onome „tvoj“ skupio sav očaj i ljubav građena godinama. Između ostalog i bojazan života bez djeteta.

Doktor kasnije objašnjava:

-Imala je potres mozga pri padu s bicikla. Doživjela je privremenu amneziju. Pričajte s njom puno, vratit će joj se sjećanje.

Desetog dana otac ulazi u sobu, ona ga pogleda drugačijim svjetlom u očima i puna grla prozbori:

• Zdravo, Karla! – razvuče svoje nježno roze usne u osmijeh a njemu se prsa napune blagoslovljenom tišinom osjećaja da je sve u redu. Barem sve kraj njega. 

Više nisu morali puno govoriti.

Mjesec dana kasnije, doktor kaže:

• Napukla kost je zacijelila, znakovi traume nestali. Treba se čuvati stresa. Može kuhati ručak, ali ne smije se naprezati.

Sad kad je ova napetost prošla brinuli su pojačano o onome drugome:

Samo da nitko nije rekao našoj žabici. Onda će teže učiti. 

Već se i tako sama bori. Hvala Bogu da joj tetka Liza i njena teta Vlasta mogu pripomoći. 

 I dok tako misli nakon prvog olakšanja ponovno postaju opore, tata samo čvršće stišće volan narančastog fiće dok prolaze kraj ruševina, ranjenih zgrada i tragova izdaje.

Šute. Jer sve što bi i htjeli reći govore tišinom.