Lucijana Živković | Julkina klupa

                                             

Svi su znali da je ta klupa u parku njezina. Nije bilo dana kada ona ne bi u rano popodne lagana i oprezna koraka, kao da se nečega boji, stigla u park i zauzela svoje mjesto na klupi. Debele drvene letvice klupe sačuvale su  toplinu prijepodnevnog sunca jer je sjedalo bilo okrenuto k istoku. Zbog toga je Julka voljela baš taj dio parka. Sjela bi i odahnuvši s olakšanjem, kao da se rješava nekog posebno teškog tereta, odložila svoju oskudnu prtljagu kraj sebe da joj bude na oku. Njezina mršavost i visina, neuobičajena za žene, pogotovo kontinentalke, stvorila joj je nadimak Oliva. Tako su je nazvala djeca po poznatom liku iz crtanog filma.

Julka je uvijek nosila crnu odjeću djelujući u njoj gotovo zlokobno, no čim bi progovorila svojim dječjim glasom, čitava je njezina pojava odjednom dobivala neku posebnu mekoću, kao da taj meki glas djeluje i na tijelo. Plahost, bojažljivost i blagost bile su tri osobine kojima bi se najbolje opisao njezin karakter.

Djeca, koja su prolazila parkom na putu u školu i kući, zadržala bi se trenutak, skupivši se oko  Julke i na svoj dječji način razgovarali s njom ubacujući tu i tamo poneki izazov, neki i podsmijeh, ali bi ostali brzo ukorili drznika. Voljeli su Julku, a i ona njih. I sjedeći tu u parku na klupi, činilo se kao da ona baš njih čeka da prođu pokraj nje na svom putu iz škole. Voljela je  djecu. U mladim je danima maštala kako će ih imati bar dvoje. Ali nije se dogodilo; niti muž, niti  djeca, niti prava obitelj. Potekla je iz sirotinje, pobjegla od nje, ali je opet dospjela  natrag i to na ulicu. Ali nije bila ogorčena. Pustila se kao ptica koja živi, a niti sije niti žanje. Toga se mjesta iz Biblije s vjeronauka često sjećala, jer je i njezin život sličio tomu. I sad joj , eto, djeca prave društvo u parku, veseli se s njima, razgovara, šali ili ih samo sluša. Znaju je uslikati mobitelima pa se natjecati tko će imati bolji selfi. „Moderna vremena“, mislila je Julka. I bolje se slagala s tom djecom, nego s odraslima koji bi je poprijeko gledali zamjerajući joj način života. Kao da su oni trpjeli zbog njezinih odluka. Zato nikoga ništa nije molila i dječje društvo bilo joj je najmilije.

Osim djece, koju je držala prijateljima, imala je još prijatelja; bili su to divlji gradski golubovi koji bi joj pravili društvo ljeti, kada bi park opustio jer su djeca  bila na ljetnom odmoru po raznim morskim destinacijama. Ti su  golubovi, kao i Julka, bili beskućni i gladni i u hladovini parka kamo bi se ljeti sklanjali od vrućina, čekali mrvice od njezinog skromnog objeda. 

Sunčani dani brzo su prolazili, a jesenske kiše otjerale bi Julku s klupe. Tada je vrijeme provodila u javnim prostorima autobusnog ili željezničkog kolodvora koji je bio otvoren čitave noći dok prometuju vlakovi. Znala je i prenoćiti na tvrdim, željeznim klupama čekaonice, ali samo ako u blizini nije bilo muških putnika. Muškarce je izbjegavala, tko zna zašto. 

Zima je za Julku značila nevolju. Tih bi se posljednjih toplih dana snuždila, znajući da mora napustiti svoje mjesto u parku. Kad bi hladnoća postala svakodnevna, kad više nije bilo sunčanih sati, Julka je jednostavno nestajala s ulica grada. Nitko nije znao gdje provodi zime, ima li nekoga tko ju primi makar u zimskom periodu i hoće li sljedećeg proljeća opet stići u park i na svoju klupu. I kada bi već pomislili da je nema, ona bi se pojavila ista kao prije, u crnoj opravi s malo više sijedih u kosi, ali s istim blagim gestama i smiješkom na licu.

Tko bi razumio njezine odluke da provodi život na ulici, u parku, na klupi? Nitko se o tome nije niti pitao. Julku su uzimali zdravo za gotovo, bila je poput svojevrsnog gradskog inventara. Možda su se nekada i pitali, oni koje bi sretala i pozdravljala, što će joj takav život, ima li on smisla? Ali Julku nije zanimala filozofija niti smisao života. Bila je prostodušna i nije komplicirala svakodnevicu tražeći ono što ne može dobiti. Tako je kako je, treba se živjeti. I ona je živjela.

Taj dan bio je kao i svaki drugi. Proljeće, Julka u parku na klupi, djeca oko nje u igri. Ponudiše je slatkim, tvrdim bombonima koje je voljela i prevrćući ih u ustima, nastojala zadržati što duže. Kasno popodne bacalo je umirujuće zrake sunca kroz krošnje i ona pomisli kako je lijepo uživati ovako slobodno i u veselom društvu. Nekoliko učenika osnovne škole pobacalo je torbe na mladu travu, izvadili odnekud loptu i počeli se dodavati i gađati. Povici navijanja i cika orili su se parkom, a djevojčice su navijajući pokazivale svoje rane simpatije prema dječacima. Veselje je naglo prestalo kada je jedan dječak loptom pogođen u glavu pao na tlo. Julka pojuri vidjeti što je, misleći da se ozlijedio. Oko njega su se okupili ostali i ne znajući što bi, držali se za glavu, a djevojčice su počele plakati.

„Što je bilo?“ upita Julka razmičući okupljenu djecu kako bi vidjela ozlijeđenoga na tlu. A on, gotovo plav u licu pokušavao je doći do daha i činilo se da nikako ne uspijeva u tom. Julka je već vidjela takav prizor pa je brzo podigla dijete, s leđa ga poduhvatila oko ošita i snažno stisnula. Istog trena iz usta djeteta izletio je tvrdi bombon koji mu se, očito zaglavio u grlu kada ga je lopta udarila u glavu. Mali je prodisao, boja mu se vratila u lice, a okupljena su djeca spontano obgrlila Julku oko pasa. Još u šoku, dječak se zahvalio gotovo i ne shvaćajući opasnost u kojoj je bio. Ne bi bio prvi koji se tako ugušio. 

Julka kao da je učinila najnormalniju stvar, ponovo je sjela na klupu i uputila djecu da ipak odu kući jer pada mrak i za danas je bilo dosta uzbuđenja. Kao da ništa nije bilo, ona ih pozdravi i uskoro je ostala sama u parku prateći pogledom grupicu koja se udaljavala. Jedan među njima je na tren zastao, okrenuo se i  mahnuo Julki. Bio je to dječak kojega je upravo spasila i ona mu uzvrati, mašući dugo dok je grupica djece odmicala parkom.

 Pade joj na pamet kako je sve to moglo loše završiti pa ju obuzme neki naknadni strah. A onda se sjeti neke davne legende ili priče o tome kad spasiš nečiji život, on tada pripada tebi. Ovo je bilo prvi put da joj se pružila prilika da nekoga spasi. I to ne bilo koga, već dijete. I ona se osjeti ponosnom pomislivši kako nije imala djece, a sad, eto, pred kraj života, dobila je jedno. Osmijeh sreće i ispunjenja ozari joj lice.