Đurđa Vukelić Rožić | Broj 24460

 

Broj 24460 teško se snalazio u omanjem prostoru ograđenom blistavim inox cijevima. Hrane je bilo u izobilju, obaveza nije imao, nije plačao nikakve račune, brinuo o zdravstvenom osiguranju i mirovini... Bio je to život u raju. No, osjećao je, u tom savršenom životu nedostaje. 

Nostalgično se prisjećao mirisa hrastove šume. Ili mu se to samo činilo? Možda je to tek iz slikovnica koje mu je čitao dječačić, sjedeći na ogradi. Imaju li Sus domesticus, kolektivno sjećanje? Mogu li sanjati i sjećati se nekog od svojih prošlih života? Sjeća li se doista zvuka pucketanja suhih grančica dok traži žir i slatke lukovice cvijeća pod nebrojenim slojevima otpalog lišća u šumi? Ili, onog divnog osjećaja sreće dok se češe o hrapavu hrastovu koru? Ako je jednom davno bio čovjek, čemu sva ta stvar oko zle karme? Zar je bio zao čovjek?

Samosvjesnost kao da je stasala s njim, i od razigranog i naivnog mladunca on posta nezadovoljan, agresivan adolescent broj 24460. Definitivno je odlučio promijeniti stvari na bolje, i to u korist stanovnika barake broj 24. U početku upitao se, može li se odabrati promjena umjesto letargije? Tiho rokčući s kolegama, istraživao je teren, praveći se da traži bisere, ali i nešto zagubljeno i fino, za pod svaki od 44 zuba. Diskretno je anketirao svoje sustanare, ispitujući stanje nacije. 

Stariji članovi zajednice, salasti i zadovoljni svojim uhljebljenjem, svi redom dremljive, pretile ljenčine, bili su protiv bilo kakve akcije, smatrajući je odviše riskantnom. Pokušaj promjene bit će neuspjeh, govorili su mu. Dok je slanina na njihovim leđima i trbušinama uredno sazrijevala, psihički oni su bili nespremni za promjene. Mlad i nadobudan, broj 24460 prezirao je nezainteresirane kolege. Zadovoljni svojim statusom, nisu imali viših ciljeva. Uzeolo je podosta vremena, naučio je on mnogo o izborima pojedinaca i mudrosti nesrljanja, jagode ili ne. No, biti će kasno...

Broj 24460 sazivao je redovite, tajne sastanke svojih istomišljenika željnih promjena. Bila je to popularna špica, doduše ne zagrebačka, već sjevernoistočni ugao tora newgdje bogu iza nogu. Tamo se osjećao važnim trendseterom. Roktao je kompićima o osjećaju slobode u hrastovoj šumi, o lijepim zalascima sunca, sve dok ga nisu upitali, a što je to sunce? Što je to šuma? Što je to žir? Dovoljno znatiželjna, jedna trećina stanovnika izbe posta pristalica promjena, na bolje, jasno. Ta, čemu živjeti ako ne vidiš sunce, ne kušaš žir i ne udišeš svježinu beskrajne šume? Ne jedeš cvijeće...

Na sastanak na špicu jednom prilikom dovukao se najstariji letargičar, strašna mrga, dlakavi Hulk. Patio je od periferne neuropatije i teško je disao. “Slušajte me dobro, vi mladi glupani. Povijest nas uči, uz svaku pobunu ide i giljotina. Pitajte se s koje strane toga noža želite biti. Morate biti posve sigurni u pobjedu, razmišljajte o posljedicama. Ili, šutite. A ti, broju 24460, misli na svoju kamarilu, ne samo na sebe! Pod nožem, koga briga za tvoja sjećanja.“

Stari se povukao iza poveće nakupine slame i zadrijemao. Che sara, sara. U to je do ulaza u baraku, vozeći se unatrag stigao dugački tegljač. Njegova buka uznemirila je stanovnike svinjaca, podovi su se tresli a pregrade među torovima drhturile. Na ceradi kamiona pisalo je Klaonica Rajter. 

Sad ili nikad, pomisli 24460. Distrakciju kamionom shvatio je kao bogomdanu priliku za akciju i rušenje sistema. Pažnja vladajućih bje skrenuta na kamion i istjerivanje ovaca, pardon prasadi u tamu prikolice. U trenutku su svi postali social climberi, vukući svoja teška tijela po rampi, potpomognuti šokerom za stoku. Nisu imali vremena pogledati oblake ni udahnuti svjež zrak. Broj 24460 uspio je uteći s još nekolicinom hrabrih istomišljenika. Sakrili su se u nekom jarku obraslom trskama i šaševima, potom su uživali u spa-kaljužanju nekoliko sati, sve dok njihovi veliki želuci nisu poslali poruku mozgu: „Gladan si!“ Kamuflirani blatom i prljavštinom, oni i mjesec putovahu svijetom u potrazi za bajkovitom hrastovom šumom prepunom hrane. Od tamo će voditi pobunu na dobrobit svih…

Odbjeglo krdo lutalo je bespućima ljetnih polja i šikara. Rujući, tražili su hranu. Lutali su u potrazi za potocima bistre i nezagađene vode. Nakon nekoliko dana naišli su na osunčane obronke neke gore s tisućama panjeva, a između njih bilo je još nešto natrulog žira. 

Čopor blatnih, kost i koža svinja, primijećen je kako luta opustošenenim krajolikom. Grude osušenoga blata i mulja visjele su im s dlake. Bez potomstva, do zadnjega daha, nastavili su svoju imaginarnu borbu za slobodom, lutajući zapuštenom zemljom. 

Bili su oni koje nitko ne želi.