Snježana Novotny | Bez prijevoda

Do prošlog ljeta nisam imala otečene noge. Opseg gležnjeva vrućih dana počinje se širiti i oko pet popodne su poput stupova. Kroz zimu je bilo zatišje, do prošlog tjedna. Put u Bosnu mi je liječnica prijateljica svesrdno savjetovala. Da izbjegnem. Govorila je o lošem imunitetu, mojoj nedavnoj epizodi sa nosilima, hitnom i o koroni koja opet tinja ispod površine turističke sezone. Nekako, sve me vuklo da ipak odem.

Dovezao me sin do Zagreba gdje su me dalje preuzeli moji suputnici. Granica Brod. Naš vozač staje da nam pokaže gdje služe pravo dobar burek. Baca se na doručak dok Karolina i ja vadimo sendviče od doma. Prolazimo dalje mjestima. Derventa. Zenica. Mjesta za koja sam slušala na vijestima, ponekad u pjesmama, nikada viđena. Putujemo kroz Visoko i slušam priču o Bosanskim piramidama gledajući brda čija i površina i utroba kriju tolike tajne. Stižemo u Kiseljak. Prvo što zamijetim je skulptura metalne dame u krinolini. Vrlo slična onoj pored koje prolazim svako malo u Varaždinu. Ova dama pravi društvu Penavinom spomeniku. Oboje su smješteni nasuprot škole. 

Haj, Kiseljak, Kiseljak, svaki momak veseljak;

Kiseljačke djevojčice, rumene ko jabučice.

Haj, pogače, pogače, slatke kao šećerke;

Kiseljačani kuhaju, Sarajlijama prodaju.

Pogače, kiseljačke

Šetamo do parka. Pijuckam vodu s izvora fotografiranog u mnogo kadrova, naslikanog u mnogo radova. Blagi mjehurići grickaju mi nepce. Kažu da je ona kupovna zelena opcija dodatno gazirana, a plava ovakva koju pijemo sada. Uče me posramljenu razliku između bureka i pita. Ne spominjem im da kod nas postoji slatka inačica pite koju zovemo burek od jabuka. 

Okupljaju se postepeno slikari. Nekolicina nas ima iz Hrvatske, Split, Zagreb, Imotski. Prvi puta kušam soparnik sa blitvom što ga donose iz Dalmacije. Jedina sam iz varaždinskog kraja. Nikoga ne poznajem. Uskoro upoznajem nekoliko umjetnika iz Bosne i Bunjevačke Hrvate pristigle iz Subotice. Kako to uvijek biva, privuče me riječ, pogled i polako se upoznajemo. Imenjakinja ekavske varijante i njeni radovi kombinacije ljepote i šoka. Svaka njena slika nosi cijelu priču. Jasnije mi je kad mi kaže da je i pjesnikinja. Fikret je stigao iz Tuzle. Promatram planinu koja se polako formira pod njegovim potezima kista. Na mobitelu mi pokazuje slike ostalih radova. Violine. Maloga dijela od 350 slika koje drži u svojoj galeriji. Pokazuje terasu na kojoj sabire cijelu obitelj nastanjenu na tri kata kuće. Govori mi Fikret o slanim jezerima Tuzle. Priča i o slastičarnici koju je držao godinama. U najboljim danima trošili su tri tisuće jaja dnevno. Pokušavam zamisliti tu količinu jaja. Paletu jaja. Gdje li su ih držali. Koliko vremena je slastičarima bilo potrebno da ih razbiju. Dajem mu svoje pjesme. Pokazujem moje slike. Ožiljke izlažem u slikama, od zlobnika uštrcan otrov izbacujem u pjesmama. Oboje je neraskidivo od mene. Pjesme i slike. Ostatke akrilne boje odavno ne mogu maknuti ispod noktiju. Ponekad dođem na plivanje pa uočim na listu noge ili nadlaktici mrlju zelene ili pruski plave. Svako malo se zaboravim i slikam u nečemu do tada neobilježenom koje zaradi mlaz boje i postane dio hrpe odjeće sa flekama koju izdvajam za slikanje.

Prepoznajem razumijevanje ljudi koji imaju iste fleke na hrpama odjeće i nanose boje ispod noktiju. Vitka plavokosa Hiba drži galeriju u Sarajevu. Prstima razvlači boje na podlogu platna. Crnu pa ljubičastu. Sliku sam kasnije vidjela gotovu. Preko tamnozelenog lišća razbacala je jarke cvjetove. Moćne poput nje same. Oslikava ona i svoje štikle. Ante iz Imotskog slika konje. Oduvijek su na imanju držali konje. Govori mi kako ga slikanje konja uvijek vodi u djetinjstvo, njihove grive i repovi.

Uvečer se okupljamo u Hrvatskoj narodnoj školi. Dan sjećanja na žrtve Srebrenice je. Klasična glazba na otvorenju izložbe. Pjesme su tužne. Bariton i klavir. Druženje.  Liježem ispremiješanih sjećanja na minarete i raspela u dolasku, odzvanjanje poziva na molitvu. Mislima mi se vrte stihovi pjesme na koju ne mogu pomisliti bez zbijenosti u grlu.

Nekad smo se bratimili po pogledu

Sluteći da isto sanjamo

I Bogu je prosto bilo krstimo l' se ili klanjamo.

Drugi dan sam shvatila da u Bosni i sladoled od vanilije ima okus oraha. No upravo takav u toj zemlji ima smisla. Na povratku putem kupujem baklavu, rahatluk, ružice i kadaif. Uzimam i pivo naziva na ćirilici bez da znam prevesti naziv na latinicu. Kako će moji sinovi razumjeti što piše. Davno je bio moj četvrti osnovne. Žao mi je da kod nekih lekcija nisam bila pažljivija na satu. ____________________________________________________________

Priča "Bez prijevoda" S. Novotny objavljena je u zborniku "Preprekova jesen", 2024. 

U subotu, 26. listopada 2024. u prostoru Tribine mladih, u Kulturnom centru Novog Sada  Predstavljena je nova zbirka priča "Preprekova jesen", a koji donosi pripovijetke 16 autorica i autora. Stručno povjerenstvo,  Preprekove jeseni radilo je u sastavu: Maja Gračan Livada, pjesnikinja iz Rume i članica Književnog kluba HKUPD "Stanislav Preprek", Franjo Nagulov, pisac i književni kritičar iz Vinkovaca, te dr. Dragana V. Todoreskov, spisateljica  i književna kritičarka iz Novog Sada i urednica zbornika Preprekovo proljeće i Preprekova jesen. Manifestaciju "Preprekova jesen" organizirali su  deveti puta po redu, Hrvati Novog Sada okupljeni u HKUPD "Stanislav Preprek".