Peron je prepun mladeži sa školskim torbama na ramenima. Jutro u nekim, za željeznicu, boljim vremenima. Danas su kolodvori pusti jer je malo onih bez automobila, što potvrđuje naziv osobni automobil. Svaka osoba ima svoj automobil. Danak vremenu.
Najromantičnije, iako za prijevoznike teško, bilo je razdoblje zime, kada su se u čekaonici oko velike kaljeve peći okupljali mladi putnici čekajući vlak prema gradu gdje su se školovali. Željeznička stanica, kako smo je nekad zvali, bila je duga prizemnica koje je na zapadnoj strani imala i kat gdje je stanovala obitelj šefa stanice. Imala je dvije čekaonice; jednu veću za putnike s klupama i peći te drugu manju gdje je bio šalter za kupnju karata. Manji ured bio je onaj šefov, a veći prometnikov i ostalih djelatnika koji su u jednome dijelu imali i separe za noćenje - kada je bilo potrebe za time.
Zimska jutra u prepunoj čekaonici bila su ispunjena grajom putnika i učenika te dimom njihovih cigareta koje bi gotovo svaki od njih zapalio čim bi ušao u prostor. Grupica trezvenih povukla bi se do prozora da im ne ponestane zraka pa bi ispod oka, komentirajući ostale, promatrala tu Sodomu i Gomoru. Među ovom populacijom pokatkad bi se našao i pokoji ozbiljniji putnik na putu do grada k liječniku ili na tržnicu. S negodovanjem bi odmahivao glavom, a ponekad i ukorio mlade, zamjerajući im vulgarne izraze.
Ipak, sve je njih vezalo neko putničko zajedništvo i kada bi se iz daljine na tračnicama pojavio limeni stroj zvan šinobus, za nas učenike šinjak; netko bi izvana bučno otvorio vrata te pozvao ostale putnike jer bi pristizao prijevoz. Tada bi se ljudska masa pokrenula prema vratima, bacajući ostatke nepopušenih cigareta na tek oprani taraco-pod gdje su se neugašene cigarete nastavile i dalje dimiti.
Počelo bi ukrcavanje s niskog perona punog snijega preko zaleđenih stepenica vlaka. Gacajući, nastojalo se riješiti snijega nakupljenog na čizmama kako bi se u vlak ušlo suhih nogu. A u vagonima opet gužva. Iako je vožnja kratka, svega petnaestak minuta do prve stanice, svi zauzimaju položaje kao da će putovati cijeli dan. Drvene klupe od dugih tankih letvica premazanih lakom, nisu baš udobna sjedišta. Zato taj vlak zovemo kaubojcem, jer smo slične gledali u tada vrlo popularnim vestern filmovima. Tek su kasnije sjedala u vlaku tapecirana uglavnom smeđim skajem ili, ona u prvom razredu, baršunom. To je pak bio mamac za one nestašne putnike koji su imali nožiće ili nešto oštro pa su vrlo brzo sjedala dobila rezove i rupe iz kojih je virila spužva.
Ako si prislonio glavu uz prozor, osjetio si smrad zavjesa natopljenih dimom cigareta. Neugodan miris također su upijali kosa, odjeća, pluća...
Eno male grupice štrebera koji ponavljaju gradivo za test, iza njih, sama u klupi sjedi djevojka i piše zaboravljenu zadaću; dok u uskom hodniku dvoje mladih razmjenjuju nježnosti. Oni, kako bismo danas rekli - hiperaktivni, lutaju kroz vagone u potrazi za tko zna čim što najčešće ne nađu jer eto, već se stiže na cilj, a vlak učas zazviždi na signalu svoj dolazak u kolodvor.
Opet se bacaju nepopušene cigarete, zakopčavaju jakne i kaputi, grabe se torbe i gura u koloni do izlaznih vrata. Još samo skok u snijeg i tu smo! Tri škole, tri pravca kojima se razilazi ova mlada ekipa. Jedni nastavljaju prugom koja prolazi nedaleko od škole, dok drugi moraju duljim putem do grada.
U školi smo posebna vrsta – putnici ili vlakaši. Ponekad s negativnim konotacijama zbog kašnjenja na nastavu, iako ne svojom voljom, a ponekad s pozitivnim kao uzori koji, iako putuju, imaju pribor, udžbenike, zadaće i dobre ocjene. Gradska su djeca komotna dok je nama sve vezano uz red vožnje. Ako je vrijeme do polaska vlaka dugo, a vani snijeg, mi ostajemo skutreni kraj peći u razredu poput siročadi po koju su roditelji zaboravili doći. Naravno i uz negodovanje podvornice, koja bi na brzinu očistila školu da može prije otići kući. I tako su se takvim prigodama rađala prijateljstva, ljubavi, zajedništvo, a bilo je i prevara, ogovaranja i štosova, viceva…
Eh, putnici!
Napokon kući! Ukrcavamo se rasterećeni opet u iste vagone i odahnuvši od nastave i ispita, prepričavamo dan. Mjesečne karte kupuju se oko prvoga, ali neki unaprijed potroše novce na pivo ili cigarete pa se švercaju. Kondukter se baš u tom periodu važno probija kroz gužvu tražeći takve. To je opet prigoda za štosove. Na pitanje konduktera imaju li karte, trojica odgovaraju da nemaju, na što on pita kamo putuju. Oni slažu da su iz S. udaljene pet stanica. A kondukter slavodobitno, ozarena lica, trijumfalno priopći: „Dečki, bogme izlazite na prvoj stanici pa se snađite za dalje!“ I ode zadovoljno dok je urnebesni smijeh što ga je pratio iza leđa sigurno pripisao izrugivanju trima mladićima bez karata, jer je na odlasku još veselo mahnuo putnicima.
Kada se danas, istina rijetko, vozim u vlaku, sjene i uspomene iz prošlosti kao da lutaju vagonima. Čuju se glasovi mojih nekadašnjih suputnika s kojima sam četiri godine dijelila, sada znam, radosti putovanja. Šapat, smijeh, svađu ili suze.
Okrećem se, ali ovo nije kaubojac. Tu i tamo koji zalutali putnik bez drugih opcija prijevoza, poneka bakica i to je sve. Nije potreban ni kondukter. Sigurno su svi putnici platili svoje karte.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.