Đurđa Vukelić Rožić | Suncokreti

Olujno nevrijeme otežavalo je vožnju skliskim cestama. Na zadnjem sjedalu toplog Audija sedmice, ćutio je kako ga iscrpljuje cik-cak vožnja između granja i kamenja na putu. Umaralo ga je udaranje kišnih kapi po automobilu. Zabrinuo se nad spoznajom da glasači u tim selendrama očekuju od njega nove ceste i brklje na željezničkim prijelazima. U nizinama pak zahtijevaju nove kanale za odvodnju površinskih voda. Potrebna su im dodatna vatrogasna vozila. Treba graditi pločnike, sportske dvorane i bazene. Školama nedostaje oprema. I djeca.

Što si sve ne umišljaju? Ta nisam ja Djed Mraz!, razmišljao je.

Na samome cilju, na opskurnu parkiralištu dočekao ih je stranački kolega s crnim kišobranom. Žurnim koracima krenuli su ka stražnjem ulazu na pozornicu kino-dvorane. U hodniku je g. Algebajter pokušao svojoj muškoj dadilji uteći na WC. No, ovaj je ustanovio da nemaju vremena.

Skratit ću govor, mladi ionako žure u noćni život. Bit će mi zahvalni, pomislio je.

Kao svaki dobro izvoženi orator, g. Algebajter osjećao se moćnim pred masama. Naučio je crpiti njihovu energiju. Tonka je pisala vrhunske govore, a on ih je svojom osobnošću činio veličanstvenima. Nekoliko reflektora osvjetljavalo je pozornicu blješteći mu u oči. Od snoplja svjetlosnih zraka, vidio je tek siluete ljudi. Protezahu se od pozornice u dubinu mračne sale. Kao polje suncokreta na mjesečini. Na bezvjetrici.

... Hm, dvorana je posve ispunjena. U ovoj vukojebini, prošao sam bolje od Trumpa u Tulsi! Trebao sam otići na zahod. Mirela je dvosmisleno napomenula da bih trebao prekontrolirati prostatu! Ta, još sam mlad! Kažu da su današnje šezdesete negdašnje četrdesete!

Predsjednik njegove političke stranke ovoga mjesta začudnog imena čitao je publici podulju biografiju g. Algebajtera.

Kako bih se rado povukao iz ovog lutajućeg cirkusa. Naporno je to neprestano premještanje čerge. No, ne uspijem li dobiti glasove, što ću kod kuće? Poludjeti s Mirelom, njezinom majkom i svom tom dječurlijom u pubertetu? Izjest će me živa, a novca nikada dosta. Otužno, ali istinito, i mojim kolegama punice i supruge vode karijere. Kao da su osnovale tajno sestrinstvo, puštajući naše čunove brzacima društveno-političke scene. Guraju nas režeći kao lavice, gradeći sigurnu budućnost za svoje potomstvo. Natječu se čiji će odabranik biti uspješniji. Tko će divljini političke savane donijeti glasniju riku? Čija će baterija dulje izdržati i prema tome, gurnuti obitelj još više na društvenoj ljestvici? Koja će dama nositi šešir s najvećim obodom?

Kako nevjerojatno! O sudbini domovine odlučuje mladićev izbor supruge, pod uvjetom da idioti doista vjeruju da oni biraju životnu družicu! Temelj je toga izbora jasan – dobar seks a može i poveći miraz.

Jesu li moje kolege, ali i milijuni sretno oženjenih muškaraca u poduljim brakovima zapravo sve redom usamljeni i nesretni momci kao ja? Jasno da izbjegavam bračne dužnosti. Blizanci i trojke u dvije godine! Pametnomu dosta. Ljubavnica? Oprez, danas svi sve snimaju mobitelima, društvene mreže guše paparazzi-amateri. Nisam im ja princeza Dijana!

Negdje u pozadini gušterskog uma g. Algebajtera, grmio je glas predsjednika lokalne podružnice njegove političke stranke. „Otac petero djece, bla, bla bla...“. G. Algebajter nabacio je svoj pomno izvježban, najslađi osmijeh.

Da se bar mogu pomokriti...

A da sam preuzeo tatinu željeznariju? Sve bi bilo jednostavnije. Budućnost je u provinciji. Decentralizacija je nužna za boljitak zemlje. Hoće li mi Mirela ikada prestati predbacivati tu trgovinu? Što da je saznala da pišem poeziju? Ona i njezini Purgeri: „Mi smo dali akademika, advokata i nekoliko liječnika! Moja djeca moraju završiti najprestižnije europske fakultete!“ Kao da sam ja Kolinda, eh!

Pljesak ga je prizvao iz misli. Govornik je nastavio svoj hvalospjev.

Hm... Sutra su na redu starci iz umirovljeničkih udruga, mačji kašalj. Mogu izvući neke pretpotopne viceve iz rukava! Oni su ionako napola gluhi. Ovi mladi večeras, oni su pametni, posve drugačiji naraštaj, kao i moja nemoguća djeca. Oprez s njima.

Voditelj je završio svoje izlaganje. G. Algebajter je dogovorio znak s Viktorom, svojim vozačem, koji se smjestio iza bočne zavjese na pozornici: ispruženi kažiprst lijeve ruke položene niz tijelo. Tada će njegova Mädchen für alles pustiti pljesak sa CD-a preko zvučnika. Dohvatio je ispis govora, bold slova veličine 16.

Šarmantnome kakav već jesam, naočale bi samo narušile izgled sredovječnog Adonisa. Eh, moj Clooney, nisi ti meni ni do koljena, pomisli.

G. je Algebajter počeo čitati Tonkin govor. Stranački ga je predsjednik s oduševljenjem promatrao iz sredine prvoga reda. Pauze i čelično plavi pogledi upućeni onima u dvorani, a tek boja glasa! Ježio se. Kombinacija Demostena, Churchilla, J.F. Kennedyja. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti!

Kontra reflektora, gledatelji s boka mogli su vidjeti kako govornik pljucka po publici.

„Čast mi je večeras predstaviti se vama, generaciji koja odrađuje ogroman teret u današnjem društvu. Od svih deset živućih generacija u današnje vrijeme, vi ste naraštaj koji ima najrazvijeniju toleranciju prema drugima i odrađuje najveće promjene u društvu. ... Kako plemenito, kako čovječno! Kakvo divno pokoljenje! ... Vrline su to na kojima vam čestitam. Ja vjerujem u vaš mladi duh, u vas!“

U to je Viktor pustio snimku s aplauzom a publika se pridružila. Ne odviše žustro, no nisu ga izviždali. S mladima se nikad ne zna. Nekoliko je suncokreta napustilo tamu sale i odvuklo se ka osvijetljenome izlazu.

Izgleda da im nisam zanimljiv, nekako su tromi, pogrbljeni, čudna neka mladež. To je sigurno od previše sjedenja pred računalima.

Ponovljena snimka gromoglasnog pljeska potaknula je aplauz u dvorani.

Da bar ne moram ići na zahod!

„Drago mi je da ste odgovorni. Odaberete li i zaokružite mene na glasačkom listiću, pozabavit ću se boljom budućnošću za sve. Između ostalog i seksualnim zlostavljanjem, kako bi se svi osjećali sigurno u svojim vezama... Trebamo sigurnije društvo. Kriminalna djela moraju biti adekvatno i na vrijeme procesuirana i kažnjena, uključujući sve nejednakosti. Sudstvo mora biti ažurno... Svi potrebiti građani moraju moći ostvariti pravo na psihološku i materijalnu pomoć!“

Na ugovoreni znak Viktor starta snimku pljeska i publika se zdušno pridruži razdraganu pljesku.

Dobro je. Vraćaju se u salu, valjda su išli na WC. A, kažu da je lako biti političar.

Hm, fraze kao “trebamo...“, „mora se“, „slažem se“, uvijek funkcioniraju! Zasjene ozbiljne probleme koje ne namjeravam spominjati. Poput većih plaća i nove opreme za lokalnu bolnicu, recimo.

„Zahvaljujem vam na porukama i pismima. Iz njih zaključujem da ste zabrinuti za budućnost ovog našeg lijepog planeta! Slažem se s vama, moramo se pozabaviti ekološkim pitanjima više no ikada. Moramo očuvati naše šume, obnavljati biljni i životinjski svijet, rješavati probleme otpada. Moramo se pobrinuti da se ne izlovi riba i time oskvrne morska prehrambena mreža...“

Uslijedio je spontani pljesak.

„U ovom trenutku Vi ste najmnogoljudnija živuća generacija na Zemlji, i vaša mi je podrška veoma važna. Vaša empatija i humanost krucijalni su za razvoj našega društva. Altruisti ste i ne bojite se radnih obaveza, time doprinosite pozitivnim promjenama u društvu.

Opet se prolomi spontani pljesak!

Imam ih!, pomisli.

„ ... moramo se izboriti za održivu poljoprivredu. Kao vaš zastupnik učinit ću sve što je u mojoj moći da nitko u našoj zemlji ne bude gladan, da kvalitetno obrazovanje bude i nadalje dostupno svima kao i dobra zdravstvena skrb.“

Otpio je gutljaj vode. Dramatično je podigao plastičnu bočicu s govornice, uz osmijeh, blješteći Pankretićevim remek-djelom od porculana. „Voda! Bez nje nema života. Zalagat ću se za očuvanje izvora voda. Iskreno se nadam da ćete mi svojim glasom omogućiti da poduzmem sve što će se moći učiniti za sveopći boljitak našega društva. Obećajem, pronaći ću najbolja rješenja za sve probleme na dobrobit svih nas.“

Dva gromoglasna pljeska udružila su snage.

G. je Algebajter ubrzano disao, nevoljko osjećajući kapljice znoja na čelu. Grijala ga je vibra složne mase u gustom i teškom zraku dvorane. Lebdio je... Napokon je naišao na zlatnu žilu! Suncokreti su sada naglo porasli za pola metra i aplaudirajući skandirali njegovo ime. Gospon A., gospo'n A.!

Bravo Algebajteru, opet si onaj stari! Vražje pišanje...

Nakon održanoga govora g. Algebajter otrčao je do WC-a. Osvježen hladnoćom vode na rukama i licu, družio se sa svojom publikom u predvorju kino-dvorane. Na stolovima su bili ponuđeni sendviči i vino iz vinarije potpredsjednika mjesne stranke. Rukovao se sa svima, smiješeći se. Zabrinuto je promatrao krezubu staričicu suznih očiju kako cupka prema njemu u prevelikim cipelama, s naherenom pregačom na cvjetiće, crnom vunenom vestom i donjim dijelom trenirke. Prilazila mu je s punom plastičnom čašom tekućine boje trule višnje u ruci, želeći ga zagrliti.

Zaboga, zalijat će mi odijelo tim kiselišem! Jesu li to oni ostarjeli u vrijeme moga govora? Kakvi su to vražji studenti? Je li ovo neka šala? Kada ćemo na tu janjetinu već jednom? Viktor!

Vratio se na pozornicu kako bi uzeo ispis govora. Opazio je krupnim slovima otisnut naslov: „Vi ste naša budućnost!“ Fakultet...

Sledio se!

Sutradan su novine, portali i blogovi javljali: „Odličan govor!“ „Ne da se mladi duh staroga Algebajtera!“ „Bravo, Algebajteru!“, „Jedan od boljih govora g. Albgebajtera.“

Crna kronika: „Zbog stabla na cesti, dva autobusa s umirovljenicima sudarila se na mokrom kolniku nakon susreta s Algebajterom! Nema stradalih.“ U hotelskoj sobi prelistavao je govor „Zlatno doba za zlatnu generaciju.“ Sutradan bi ga trebao pročitati – studentima na fakultetu!

Ne mogu ovo čitati balavcima! Tko mi je zamijenio govore? Čut će me taj Viktor! Katica za sve, ha!

G. je Algebajter telefonom provjerio može li Tonka obnoć napisati novi govor za mlade. Rekli su mu da je u rađaonici.

Zar to nije moglo pričekati kraj kampanje? To, s tim ženama, nikad ne znaš na čemu si! Rodna jednakost! Doista su nevjerojatne u tome kako rješavaju probleme. Organizirane i efikasne djelatnice. No, bolesna djeca, roditelji na umoru, PMS, muž zlostavljač, sestra u bolnici, trbuh do zuba, menopauza... Svaki dan je priča za sebe.

Duboko u tihu motelsku noć, u sobi gospodina Algebajtera gorjela je stolna svjetiljka a on je osmišljavao svoj prvi govor. Po sjećanju, citirao je Tonkine paragrafe i bilježio ih razmišljajući o svojoj otuđenoj djeci i njihovim navikama. Ukupno je nažvrljao dvanaest papira ispisanih svojom rukom.

Sutradan, u prijepodnevnim satima, stajao je u predavaonici fakulteta, očinski se osmjehujući svojoj publici. Djevojke i mladići u klupama pažljivo su ga slušali. Govorio je iskreno, iz srca, svojoj djeci, zapravo. Sjećao se svoje bake i bajki koje mu je pričala. Naočale je zaboravio u motelu i nije mogao čitati svoje bilješke. Izgubivši pojam o vremenu, iskreno je govorio o teškoćama, izborima i odlukama koje mora donijeti svaki mladi pojedinac; o pogreškama na putu odrastanja koje se svima dogode, ali i o tome kako se mora i dosljedno odraditi ono što se odabralo, i to kao zrela i pozitivna osoba.

O ovome ovisi hoću li se moći maknuti od razmažene djece, a ipak privređivati dovoljno za njihove potrebe. Jednoga će dana razumjeti.

Alfama i milenijalcima bio je otac, ili možda djed, osoba od povjerenja - puna razumijevanja. Lamentirao je o sadašnjosti i budućnosti, kajući se javno što ne može provoditi više vremena s obitelji. Htjeli to ili ne, međugeneracijski je jaz uvijek prisutan i predrasude postoje s obiju strana.

Nadam se da će bar jedno moje dijete pročitati, ako ne taj govor, ono bar kritiku u novinama ili na nekome blogu. Stalno su u tom vražjem virtualnom svijetu.

Novinari su pisali da je to bio njegov najbolji govor u posljednjih dvadeset godina: „Očinski, dubok, osjećajan i iskren.“

Na izborima je gospodin Algebajter dobio povjerenje birača i sad je već žustro pakirao stvari. Smjer Europa! U međuvremenu upisao se u školu stranih jezika putem omraženog mu interneta.

Zapita se: „Ih, zašto sam uzalud morao štrebati ruski u osnovnoj školi, a njemački i latinski u gimnaziji - kad se danas ionako svi prave Englezi?“