Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Leyle Karace "Čarobnjak brojeva"

Piše: Mirjana Mrkela 

(s turskog prevela Emina Šišić; Opatija: Shura Publikacije, 2022.)

Turski, engleski, hrvatski 

Ne znam turski, ali ga volim osluškivati. Primjerice: "Gizemli Robot Fabrikası" Robot i fabrika, to mi je prilično razumljivo. Dakle, većinom shvaćam.

Ali s ovim se ne moram mučiti. Moja prijateljica Emina prevela je na hrvatski ovaj naslov: ("Tajanstvena tvornica robota"). I ne samo naslov, nego cijelu knjigu. 

— A tko je ta spisateljica, Leyla Karaca? — pitala sam Eminu. — Leyla, baš lijepo ime. 

Vrijedna Leyla napisala je puno knjiga i za djecu i za odrasle. Živi u glavnom gradu Turske koji, ako niste znali, nije Istanbul nego Ankara. Mlađa je od mene, no sigurna sam da to za prijateljstvo nije važno. 

— Hoćeš li prvo čitati ili ćeš se prvo sprijateljiti? — pitala me je Emina. 

I unaprijed se smijala, jer je već znala moj odgovor: želim sve — i knjige i prijateljstvo.

Naša prijateljica Šura, koja te knjige ima, odmah mi ih je poslala. Također i Leylinu adresu. 

— Piši joj na engleskom! — napomenula mi je. 

"Dear Mrs. Karaca!", počela sam i tako je počelo jedno novo prijateljstvo. 

Čarobnjak Mano 

Roman Leyle Karace "Čarobnjak brojeva" knjiga je koja me je očarala. Možda zato što se radi o jednom čarobnjaku, jer čarobnjaci začaravaju. Ili možda zato što se radi o brojevima, a na osobito veseo i zanimljiv način. Profesorica matematike je smiješna, pomoćnici su smiješni, a smiješan je i sam čarobnjak Mano. 

"Mano je ustao, na sebi je imao bijelu spavaćicu i na glavi smiješnu noćnu kapu! Naravno, čarobnjakova bijela spavaćica je bila također puna brojeva." 

Iako nije čovjek, njegove navike su posve ljudske. 

"Mano je jako volio keksiće. Skoro svaki tjedan dvorski kuhar je pravio u obliku brojeva slatke kolačiće, krafne od timijana i slane kekse. Mano bi svako jutro umakao u mlijeko kekse od broja jedan do šest i grickao ih." 

I iako je star više tisuća godina, njegova ljubav prema kućnom ljubimcu više je nego djetinjasta. 

"Maknuo je sa sebe jorgan na kojem su bile male fotografije njegove drage iguane. Na ovom specijalnom jorganu su bile fotografije Savuta kada je bio beba, fotografije izrađene dok je još bio u jajetu. Pa kada je izlazio iz jajeta, kada je malo porastao.., ovaj pokrivač je bio poput albuma fotografija iguane. Kada na sebe povuče pokrivač čarobnjak se osjećao tako sretan, kao da je zagrlio svoju iguanu, zato je na pokrivaču izradio njene slike." 

Prema brojevima Mano osjeća i ljubav i odgovornost. 

"Mano je iz džepa izvadio svilenu maramicu, ulaštio je još malo brojeve. Sve zlato u dvorcu je dobio na poklon od svoga oca, čarobnjaka alkemičara Išbara. Zato mu je bilo zadovoljstvo laštiti ih." 

— Postoje li i drugi čarobnjaci brojeva na svijetu, ili je Mano jedini? — pitala sam Leylu Karacu. 

— To je lako moguće. — odgovorila je moja prijateljica — Ali Mano je jedini kojega ja poznajem. 

— Divno! — pohvalila sam je — I hvala ti što si napisala roman o njemu, pa ga svi možemo upoznati! 

Neka djeca su se osobno srela s Manom. Prije svih, bio je to Manas, učenik iz zadnje klupe. Njemu je čarobnjak priskočio u pomoć na satu matematike. Čak mu je dao i čaroliju koja traje 81 sat. 

Tako su se dječakovi problemi smanjili, a avanture su počele. U isto vrijeme, Mano se našao pred velikim problemom. Vještica Ajbuke, njegova susjeda, trebala je broj šest za jednu svoju vradžbinu. Pojasnila je to ovako: 

"'I ti ćeš se složiti da je za jednu ženu važno tisuće godina ostati mladom i lijepom. Znanstvenik Bagatur mi je obećao da će mi pomoću broja 6 dati beskonačnu mladost." 

Mano se nije složio. Ajbuke je pokušala lukavstvom. Ali do šestice nije bilo lako doći. Stajala je na visokoj kuli u visokom dvorcu. Visoko, visoko! 

"Mano, čarobnjak i kralj, živi na visokoj planini. "Ako vas zanima na kolikoj je visini prelijepi Manov dvorac, možemo reći da su gnijezda orlova niže od njega. Inače, Mano je htio biti susjed s orlovima, zato je izabrao to mjesto." 

Broj do broja 

Manoov dvorac je velik i raskošan. "U dvorcu je bilo toliko pozlaćenih stvari, zlatnih predmeta i ogledala, a kada se u noći pojavi mjesec osvjetljavao bi put da sve ispred sebe vidiš." 

No to nije najvažnije. Najvažniji su brojevi. „Dvorac je napravljen od brojeva. Od brojeva stručno isprepletenih. Ako se nešto dogodi duši brojeva, dvorac će se srušiti!" 

Manas i njegovi prijatelji čudom su se čudili. "Visoki zidovi dvorca bili su napravljeni od ogromnih brojeva stisnutih jedan uz drugi. 1,2,3,4,5,6,7,8,9 i 0! Kada su se još malo približili vidjeli su na zidovima dvorca same nizove brojeva, geometrijske oblike, čak izračune algoritama, jednadžbe i algebarske zadatke. Razlomke, kutove, skupove, čak kose prizme i piramide... Geometrijski oblici su plesali uz bljeskove svjetla, bili su to nezaboravni prizori."

Manas, koji je donosio važnu vijest o jednome broju, hrabro je krenuo dalje. "Na vratima je velikim slovima pisalo: TKO SE BOJI MATEMATIKE NE MOŽE UĆI." 

Dakako, Manas se nije bojao. Prijatelji su ga pratili, jer u prijatelja treba imati povjerenja. 

Broj devet 

Vještica Ajbuke trebala je broj šest. I ja volim šesticu, mislim da mi je najdraža od svih brojeva. Dakako, Mano ih sve jednako voli. Leyla je spisateljica, njezina ljubav su slova. No i ona se pomalo zaljubila u brojeve. 

— Svi brojevi i slova su posebni i jedinstveni. — rekla mi je — To sam željela pojasniti djeci. I željela sam ih nekako sprijateljiti s brojevima. 

Da, mnoga djeca ne vole matematiku. Zato se nadamo da će je neki ipak zavoljeti, čitajući ovaj roman. Osim o brojevima i drugim matematičkim pojmovima, tu ima i zanimljivosti o slavnim matematičarima. 

Ali Leyla je u svome romanu "Čarobnjak brojeva" najviše spominjala devetku. Zašto, pitala sam je. Ona nije matematičarka, samo je istraživala. I doznala je mnogo toga. 

Primjerice, ako se zagledate u linije na svojim dlanovima, što ćete vidjeti? Na jednom 18, na drugom 81! 

— Zapravo, devet je sveti broj u mnogim kulturama. — kaže Leila — A u islamu, Bog ima devedeset devet lijepih imena. 

Islam je za Turke otprilike ono što je za nas kršćanstvo. Nadalje, u Turskoj je broj devet odavno važan. O tome prepisujem nekoliko rečenica iz Leylinog pisma:

"Ali lako možemo reći da je devet sveti broj u drevnoj turskoj kulturi. Prvo, devet je starih turskih plemena (na turskom: Toquz Oghuz) pa zatim devet zemalja, devet neba. Devet se na turskom kaže dokuz, izvedeno iz korijena rođen, priroda, dodir i osjećaj. Ima i značenje dokuz Božji dar. Možda se iz tog razloga u staroj turskoj kulturi davalo devet darova." 

Nešto od toga već sam pronašla u romanu. Sad, kad više znam, još više mi se sviđa. 

"Gul Baba je bio jako star, odavno je prešao 1000 godina, za njega su običaji bili jako bitni. Prema jednom običaju, kod starih Turaka, kada se negdje ide u goste nosi se devet poklona. Gul Baba bi uvijek tako činio, nosio bi devet darova, i svaku vreću bi zavezao s 9 čvorova. Prema vjerovanju, stvari koje bi se zavezale 9 puta bile bi očuvane." 

A vi, dragi čitatelji, ako pripremate darove, neka među njima bude i pokoja Leylina knjiga!