Piše: Jelena Miškić
(Suprotno vlastitoj namjeri kako prestajem pisati, tekst je najprije zahvala urednici Sonji Smolec koja me potiče da to činim, kojoj sam u posljednje vrijeme pisala duga pisma o odustajanju, a koje nisam poslala i prijatelju, Krešimiru Kereku kojem dugujem svu ljubav svijeta).
Novinski članak iz 2019. – te godine kojeg su prenijeli hrvatski mediji govori o nasukavanju pedeset i dva kita na pješčanoj plaži jugozapadne obale Islanda. Taj neobičan fenomen nastojao se objasniti djelovanjem magnetskih polja, zatim poremećaja u dominaciji skupine samih kitova kojeg se prati bez obzira što će se dogoditi i općenitim poremećajima u eko sustavu te nastaloj klimatskoj krizi. Članak dalje prati napore volontera, dragovoljaca, koji su danima zalijevali kitove, čekajući plimu kako bi se bića mogla vratiti u svoje prirodno okružje. Međutim, uginula su.
Odjednom, smrt postade atrakcija. Ljudi su se okupili na plaži, mlado i staro, dan je sunčan. Razdragano mnoštvo, posebice potaknuta dječica malim nožicama u gumenim čizmicama trčkaraju oko trupla, veselim i glasnim, iskreno sretnim dječjim smijehom uljepšavaju morbidni trenutak. Roditelji im pomažu u pentranju na kitovo mrtvo tijelo kako bi svojim najnovijim tehnološkim uređajima ovjekovječili trenutak za dekorativne rame dnevnih boravaka svojih domova.
Šekspirijansko - da je znatiželja ubila mačku nije ni primirisalo kognitivnim dobačajima ljudske vrste kada događaj dobija novi moment i kada kreće bljeskanje oštrih predmeta kako bi se odrezalo što se odrezati da. A bljeska i divna morska pučina pod suncem koje život daje, treperi – ne čini to. Gomila plješće prvom u znak podrške. I kreće duboki rez.
Trenutak nedostojanstva spram bića koja mogu dosegnuti dvostruko veću starost nego mi ljudi ovjekovječen je klikom na pametnu plastiku. Spremljen za vječnost. Trenutak neobzira prema bićima koji koriste ultrazvučnu sposobnost komunikacije poslan je u mikrosekundama sposobnosti pametne plastike svima na izbor. Izbor kojeg su imala tisućljećima ovdje prije nas ne zaslužuje pozornost, sem atrakcije nemoći. Ima li ikoga poslije nas?
Odjednom smrt postade atrakcija u konzumerizmu šarenih košarica po stolovima, neskromnosti prepunih trpeza, ne okretanju glave spram samih sebe, vlastitih nutrina, kamoli nečijih tuđih, postade sebeljublje na tronovima licemjerstva i laži, dokonost odbacivanja odgovornosti, umjesto tišine. Kako bismo shvatili ako nema tišine?
„Iz nevolje svoje zavapih Jahvi, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas“ (Jona 2,3)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.