Nekako mi je jasno zašto ljudi ne žele ništa seriozno, temeljito, duboko. To ih gnjavi, oduzima vrijeme, traži dodatno promišljanje, možda usporedbu s vlastitim iskustvom. Uglavnom se opravdavaju da "nemaju vremena", iako nije uvijek jasno što sa "ušteđenim " vremenom rade. Thoreau je pisao : "Neka vaši poslovi stanu na nokat palca", znajući da će udaljavanje od divljine, hektika, korisnička paradigma i natjecateljski duh potpuno razoriti ljudsku pomnjivost, destruirati usredotočenost na bilo što. I to se zaista događa, razvojem medija, uvjerenjem da "sve piše na Internetu" (u skraćenom obliku) i pokretom prsta koji "tjera" pročitanu stranicu u zaborav.
Nažalost, i umjetnost tom fenomenu pridonosi, vjerojatno na posredan način, bez izravne nakane. U književnosti i slikarstvu sve je manje autora koji žele "zagristi" problem, baviti se poetikom, estetikom, m e t i e r o m (zanat, struka, tehnike, vještina) u širom i užem smislu. Imitativna razina prevladava, a dekorativnost je mnogima zadnji domet, hvataju li se likovnih oruđa. Dopadljivost, svidljivost, ljupkost, nezahtjevnost, kao da su "sveto pismo" cijele bulumente autora. Što netko reče: "Kad vidiš jednoga, vidio si ih sve". Nema potrebe obilaziti galerije, zavalimo se doma u udobnu fotelji i listamo fancy časopise, s reprodukcijama na zidovima "otmjenih" stanova i naučili smo sve!
S pravom likovnošću to jedva da ima doticaja, s temperamentom, strašću, odustajanjem od matrice i dosegnutih "rezultata" i uvijek novim početkom u žaru kreacije. Kao i u pjesništvu, ambicija guta kreaciju, izbjegava se evaluacija, budući da postoji izgovor kako se to "nekim ljudima sviđa". Zamaknimo za ćošak, krenimo istom ulicom ili sokakom u kome vise naše zastave, gradimo karijeru umjesto službe nekom estetskom idealu! Jednom rječju, budimo "kao drugi", uronjeni u svoj komformizam,kao kožice na pazaru, koje su se za površni i jednokratni uspjeh prodale, a dalje ćemo razmišljati kad nas pritisnu dnevne brige i kad moramo "ižmikati" još nešto "kao umjetničko", da bismo pokrpali egzistenciju. Ili nećemo razmišljati, dovoljno je istresti iz rukava nešto što se "od nas očekuje", pa hrkati i krkati, kao nevini ljudi, koji su u umjetnost zalutali, pa se drže na površini kako znaju i umiju.
Žao mi je što to moram reći. Neću povlađivati malograđanskom ukusu ni jednim svojim tekstom, ni jednom nazočnošću na suvišnim mjestima. Čitam ponovo jedan odlomak iz Debeljakove knjige "Balkansko brvno", nalazeći da je čovjek u pravu. Ova je prosudba vrijedila za njegova života, a vrijedi i danas: " Koncentrični krugovi identiteta na kraju ne izviru iz zajednice, nego iz pojedinčeva JA, šireći se kroz slojeve lokalnih, nacionalnih i regionalnih kultura koje čovjek može i želi usvojiti". Nisam govorila protiv lakoće, koja dolazi nakon duge prakse i mnogo prijeđenih milja u tajnama zanata. Također, nisam osporavala činjenicu da ljudi imaju pravo na "laganice" i smije im biti dosadno sve što toči olovo u već premoren um i duh. Međutim, osjećam obavezu pročišćavanja kulturnoga prostora i uspostavljanja mjere i hijerarhije, u razmjerima koliko mi osobno iskustvo i talenat dopuštaju. I pri tom se čvrsto u Rougemonta koji veli: " Vjerujem u vrlinu prosvjetljenja koja kazuje istinito stišavajući ton, bez ikakva napora uvjeravanja".
Da, to bi za mene bilo dovoljno. osiguralo bi mi mirnu savjest i savršeni san. Pa makar se i ne odrazilo na ono "što svi ljudi vole", sretno im i nadalje bilo!
F. G.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.