Kolumne

ponedjeljak, 7. ožujka 2022.

Ivo Mijo Andrić | Kreševski rapsod


Malo je pisaca na našim prostorima koji se bave biznisom. Još je manje biznismena koji se bave pisanjem.

Anto Stanić je izuzetak od naprijed zapisanog pravila.

Kada je bio dijete, Anto je u svom rodnom Crnićkom Kameniku kod Kreševa zavolio književnost. Najprije usmenu, koja se prenosila pričama starijih. A, potom pisanu, koja se čitala iz knjiga pravih pisaca, nakon što su se naučila slova i proniknulo u tajne pismenosti.

Prvi susret s poezijom doživio je slušajući epske pjesme svoga poznatog sugrađanina fra Grge Martića. Velikog književnika i prijatelja Josipa Jurja Strosmayera. Poezija se tako urezala u um maloga Ante, da ga kasnije nije nikada napuštala. Pratila ga je u svim aktivnostima koje je obavljao.

U vrijeme pohađanja Učiteljske škole u Sarajevu napisao je svoje prve pjesme o zavičaju, ljubavi, domu i nadama. Tada je počeo sanjariti kako će jednoga dana biti poznati pjesnik. Kao Jesenjin, Tin, Šantić ili Sarajlić. I kako će mu poezija biti profesijom.

Uz poeziju se Stanić formirao. Ona je postala dijelom njegovog bića i pratila ga je na dugom životnom putu, kako za vrijeme učiteljevanja u kreševskim selima, tako i u vrijeme služenja vojske u Hercegovini i Sloveniji, rada u Njemačkoj i bavljenja privatnim poduzetništvom. Ostalo je tako i u penzijskim danima i godinama. koje troši u svome kreševskom domu.

U svim fazama života Anto Stanić je zapisivao stihove. Nekad intenzivno, nekad rijetko. Što bi se reklo, godina i pjesma. Tako se nakupilo dovoljno pjesama za objavu knjige pod kraj stoljeća, kojega mnogi pamte po ratovima, a neki i po miru. Ti drugi su, zacijelo, živjeli vrlo kratko.

No, za objavu knjige trebaju recenzenti. Znalci koji će djelo pustiti u bijeli svijet. I sjetio se Anto tada svog školskog druga iz učiteljske Momira Jolovića, pisca sa Sokolca pokraj Sarajeva. Uz njegovu stručnu pomoć, na književnom polju nikle su i zaklasale dvije pjesničke zbirke. Biseri ispod Inča i Poetske kovanice iz Kreševa. I, uz njih, treća knjiga savjetodavnih izreka pod naslovom Kako uspjeti.

Znao je poduzetnik Stanić kako stići do ruža. Preko trnja, naravno. Kroz scile i haribde. Novaca falilo nije. A kada novaca ima za knjige nema brige. S tom filozofijom se zaputio u literarnu neizvjesnost, svjestan opasnosti koje taj izazov donosi.

Već na prvoj krivini suočio se s negativnim kritikama iz bliže okoline. Od kuće u kojoj živi i one preko puta. Kud će gora nevolja od one ispred praga. Kako preko nje preći, kad dalje tragova nema, koje bi slijedio pjesnik na putu književnome.

Pomišljao je Anto da se ostavi pjesme. Da radi ono što vrijedi i što donosi novce, a što je do tada s uspjehom radio. Lomio se kao krhka stabljika na vjetru. Kao list što sa grane pada pod đon vojničke čizme. Dijelio je knjige znanima i neznanima. Onima koji čitaju, ali i onima koji, iz dna duše, preziru knjigu. Jedni su bili zahvalni. Drugi su mrštili lice, kao kad primaju ježa ili pljesnjavi kiseli kupus.

Tako su Antine knjige došle i do mojih ruku. Posrednim putem Preko prijatelja Ilije Šimića s kojim sam, kao njegov savjetnik, na početku trećega milenija radio u Domu naroda bosanskohercegovačkog parlamenta. Zamolio me tada Ilija da pročitam knjige i da, ako čemu vrijede, napišem kraći prikaz. Za novine ili za svoju i Antinu dušu. Nije bitno.

Pročitao sam knjige. Bile su kratke i jasne. Pjesnički skromne. Leksički jednostavne, bliske i pitke. I napisao sam prikaz u kojem sam se bavio fenomenom odnosa biznisa i poezije. U uzajamnoj vezi, dakako. Zaintrigrirala me činjenica da jedan poduzetnik piše pjesme. Otkuda ta ljubav? Je li naslijeđena, ili je stvorena radom? Zaključio sam da ima svega pomalo. Čak i da ima smisla pisati pjesme uz biznis.

Prikaz je objavljen u mostarskom časopisu Most, i u sarajevskim dnevnim novinama. Više se ne sjećam kojim. Obavijestio sam Antu o toj, za njega, povijesnoj stvari. Zapravo, probudio sam mu nadu i vratio ga u život. Pjesnički, prije svega.

Nedugo zatim, u prostorijama firme Stanić u sarajevskom naselju Stup, uručio sam mu objavljene prikaze. Nisam tražio mišljenje, jer to nije običaj. Barem ne onih što pišu za svoju i tuđu dušu.

Anto je bio zadovoljan načinom na koji sam predstavio njegove knjige. A zašto i ne bi, kada je prikaz bio afirmativan. Odmjeren i poticajan. Glasniji i jasniji od svega što je do tada čuo o svojoj poeziji.

Sve je kasnije išlo prirodnim tokom. Poduzetne pjesničke ideje Ante Stanića i moje neistrošeno pero, ubrzo su proizveli malu antologijsku zbirku poezije posvećene majci pod naslovom Majko, hvala ti. Naslov je odredio Anto po jednoj svojoj pjesmi. Bio je to dug i znak zahvalnosti njegovoj pokojnoj majci i svim majkama na svijetu. Knjiga je dobila krila, ali nije odletjela daleko, niti visoko. Ostala je u lokalnim granicama, iako je sadržavala univerzalnu poeziju domaćih i stranih pjesnika. Sve poetsko što smo mogli pronaći o velikoj majci.

Nakon te knjige priredio sam Antin izbor iz objavljenih i neobjavljenih pjesama pod naslovom Zlatni stihovi. Tu knjigu je posvetio svojim sinovima: Zvjezdanu, Svjetlanu i Goranu te drugim članovima obitelji. Ženi Luci, unučadima i snahama. Htio im se tako odužiti za sve dobro što su mu učinili, a što i danas čine. I isprati grijehe kojih je, svakako, bilo. A tko je ikada živio bez grijeha? Ni Buda, ni Isus, ni Muhamed, niti drugi sveci nisu im mogli, za života, odoljeti. Druge smrtnike, uključivo i sebe, da ni ne spominjem.

Uz ovu knjigu propjevao je božji čovjek Anto Stanić, žustrije i jače. Ona mu je vratila izgubljenu snagu, poljuljanu majčinom i očevom smrću. Zakočenu problemima u sferi biznisa. Pad je bio izvjestan. Uspjeh – neizvjestan. U tim godinama, skoro i nemoguć.

A onda je led iznenada probijen i rijeka inspiracije počela je teći. Anto se raspisao kao nikad dotad. Iz njegovih misli nadolazili su novi stihovi. Valjali su se padinama i dolinama, poput nabujale rijeke poslije obilnih kiša. Iza njih su, kao pisani tragovi, ostajale knjige pjesama: Pečat moje duše; Život je poezija; Tebi ljubavi; Kad sam bio dijete; Anticiklona; Epska poezija i mnoge druge.

Pored poezije, Anto Stanić se okušao i u proznom stvaralaštvu, vođen nautaživom željom i namjerom da mladim generacijama prenese vlastita i tuđa iskustva u obliku mudrosti, pouka i poduka. Zato je strpljivo i ustrajno bilježio vlastite i tuđe misli i izreke. Neke je i prepisivao, prilagođavajući ih postavljenom cilju. Od tih sentenci i gnoma nastale su knjige Ti si kormilar svoga života i Zlatna pravila života.

Za Antu je život centar svijeta i svega. Ispred života je praznina. Iza života je tama. Toliko da se zna, kakav je Antin kredo. Koja načela slijedi i iz kakve kože neće.

O Anti Staniću i njegovom književnom stvaralaštvu pisao sam više nego svi drugi autori zajedno. Za vrijeme toga pisanja i brojnih druženja u raznim prigodama i situacijama, pokušavao sam, knjiški rečeno „ući u njegovu dušu“ da bih je sagledao iznutra i dobio potrebne informacije za ono što o njemu i njegovom djelu pišem.

Nije neskromno reći kako sam u tome otišao dalje od drugih koji se bave njegovim likom i djelom. Tu, naravno, mislim na one što žive dalje od Stanića kuće. U znanje njegovih bližnjih, nije uputno ulaziti, radi učtivosti i svega ostalog.

Antu Stanića poznajem kao natprosječno bogatog, a ipak, u svemu skromnog čovjeka. Jednostavnog u komunikaciji s drugima. Spremnog pomoći svakome. U granicama znanja i vlastite moći. Ništa svoje Anto ne čuva samo za sebe. Rado će podijeliti sve što se dijeliti može i dade. Nedjeljivo ostaje tamo gdje mu je mjesto. Takvu je životnu orijentaciju ponio iz rodnoga doma i od nje se ne odvaja sve do današnjeg dana. Mislim da neće ni sutra, a ni do kraja života.

Stanićevi su preci, po predanju, došli u Kiseljačko-kreševski kraj iz zapadne Hercegovine. U seobama stanovništva za vrijeme rata i kuge. U zaleđu između Kreševa i Fojnice sagradili su kućicu te se dali na krčenje i obradu zemlje. Bili su težaci i kopači kreševskih rudača, sve do Antinog oca Luke, koji je radio kao rudar u Rudniku uglja u Brezi. A Breza je udaljena desecima kilometara od rodnog Crnićkog Kamenika.

Tradicija zemljoradnje i rudarenja prekinuta je dolaskom Antine generacije. Život uz motiku i lopatu zamijenjen je olovkom i drugim lakšim alatkama. Kako za koga. Jedni su i dalje orali i kopali, ili metal kovali. Anto Stanić nije. On je otišao u učitelje.

Obnova i izgradnja zemlje tražili su obrazovanije ljude. Sposobne da vode u nove radne pobjede. Anto je tako, odlukom Općine Kreševo, usmjeren u sarajevsku Učiteljsku školu iz koje su izašle na hiljade prosvjetara i pedagoga.

Naoružan učiteljskom diplomom, sredinom šezdesetih godina dobio je namještenje u područnim kreševskim školama. Prije vojske u jednoj. Poslije vojske u drugima. Odmah po zaposlenju zasnovao je obitelj. Došla su i djeca.

Težak je život tih godina bio na selu. Putevi makadamski. Autobus jednom dnevno, ili ni jednom.

Mogućnost napredovanja u struci i poslu gotovo nikakva. Plaća dovoljna za hranu. Život bez perspektive.

Upravo je takav život odveo Staniće u Njemačku. Na privremeni rad da zarade više od kruha. Za krov nad glavom. Za volan u rukama. Za dojč marke radili su naporno i Anto i žena mu Luca. Odricali se da što više novca donesu za kuću. Spajali jutro i noć na radnim mjestima za dobro svoje djece i za vlastitu sigurnost.

Sredinom sedamdesetih godina izgradili su kuću. I u kući restoran. Moderan. Troska se zvao. Ime je dobio po naselju u kome se odlagala otpadna troska iz kreševskih talionica rude.

Posao je krenuo dobro. Pilo se, jelo se i častilo. Znance i neznance. Inspektore i općinare. Takav je bio red kad se kapital množi.

Da dobrota i sreća ne idu skupa, Anto se brzo uvjerio. Ni godinu od pokretanja privatnog biznisa, došle su prve teškoće. Siromašni i bogati nisu plaćali. Jedni što nisu mogli, drugi što nisu htjeli. Pijani su lupali inventar. Milicija je radila svoje, sudovi nisu žurili. Osim kad je trebalo naplatiti kaznu za učinjene finansijske i druge prekršaje. Ugostiteljski biznis otišao je tako k vragu. Moralo se opet ići natrag u Njemačku.

Naredni pokušaj obavljanja samostalne djelatnosti bio je uspješniji. Početkom osamdesetih Stanići su otvorili trgovinu. I više je nisu zatvarali ni kad je došao rat. Širili su djelatnost iz mjesta u mjesto. Od jedne do druge države. Trgovina im je donosila novac, koga su ulagali u proizvodnju prehrambenih i drugih artikala. Jer, od proizvodnje se sigurnije živi.

To što su roditelji započeli, sinovi su nastavili još energičnije i uspješnije.

Danas Stanići posluju u dvije države. Njihovi prodajni i proizvodni objekti disperzirani su u više desetaka gradova i sela. Sinovi nude robu. Anto daruje pjesmu. I tako traje saga Stanićevih, začeta u peru kreševskog rapsoda.

O svemu ovome pisao sam znatno šire u monografiji Stanić – poduzetnička obitelj iz Kreševa. Prvoj te vrste napisanoj i objavljenoj u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Za primjer drugima koga treba slijediti.

Bilješku o Anti Staniću bivšem poduzetniku i sadašnjem pjesniku i književniku iza koga stoji tridesetak objavljenih knjiga, završavam konstatacijom; kako su za razvoj ljudskoga društva izuzeci ponekad važniji od samih pravila.

I kako izuzetke treba poštovati.

Nekada više i od samih pravila.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.