Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 9. siječnja 2022.

Kitana Žižić | Rijeka koja plače

 

“Voda nešto nosi” naslov je predivnog romana Lajoša Zilahija. Imali smo komplet njegovih knjiga, jer je mama rado čitala. Mislim da joj je jedan od radosnijih dana bio kad su u hvarskoj uličici nasuprot palače Paladini osvanule hrpe knjiga svih žanrova iz raznih izdanja, a na vrhu najviše gomile poruka: “Slobodno izaberite i nosite što vam drago! Mene oči pomalo izdaju, načitao sam se do sita, nauživao pisane riječi, vrijeme je da se odazovem kad me Onaj gore pozove. Čini mi se da će to biti vrlo skoro…”

I sama sam već bila dobrovoljac u Klubu vjernih čitatelja te sam mami pomogla nositi pune naramke izabranih djela. Jedan roman je izazvao njenu posebnu pažnju i, iz nekog meni nepoznatog razloga, iščitavala ga je često. Danas je ta knjiga ne pohabana, već u raspadajućem stanju, zove se “Rebeka”, pročitala je nisam još, ali jednom hoću.

Čuvam je kao oči u glavi ne samo zbog uspomene na maminu odanost lijepoj riječi, već iz razloga što su korice zadržale topao dodir majčinih ruku, a stranice upile znatiželju njenog srca. Možda je bilo tu i onog osjećaja pripadnosti “njenoj strani” u smislu suosjećanja sa svim pripadnicama spola, kojeg zovu slabijim, a nosi glavninu tereta života i dugih devet mjeseci pod srcem njeguje novo biće. Možda ju je gonila i čežnja za avanturom uslijed skromnog građanskog života, koji nije nudio krila za letenje iznad svakodnevnice. Kad pročitam Rebeku možda ću znati više?...

A u „Voda nešto nosi“ jedna nesretna žena otplutala je rijekom. Rijeka joj je postala dom, nakon što je skokom u nju potražila utočište i pronašla „vječni mir“. Čitajući priču o njenom životu suze nisam mogla zaustaviti, jer sam bila u najosjetljivijoj dobi i sve osjećala kao stvarnost, pa i tuđu bol kao svoju. Upravo mi na um padne još jedna lijepa knjiga koju toplo preporučujem svima, koji je nisu pročitali. „Drugo ime za ljubav“ u kojoj majka nježno objašnjava kćeri da je ispravno biti odgovoran u obavljanju svog posla, ali da nije normalno ni zdravo „preuzimati na svoja pleća svu bol svijeta“.

Rijeka ima raznih: kratkih, dugih, moćnih, bistrih, mutnih, smaragdnih, rijeka bez povratka, rijeka koje nježno šapuću ljubavnicima o čežnji, strasti i strepnji, rijeka koje prijete izlijevanjem iz korita, rijeka tamnih kao najdublji ponor. Rijeka tako ledenih da u njih skočiti smiju samo odvažni, ili oni zažareni od ljubavi, koji u nemogućnosti udovoljavanja svojoj žudnji problem rješavaju rashlađivanjem u njoj. Kupaju se ponekad i oni koji zalutaju na obale rijeke, ni ne sluteći da oni koji žive uz nju to nikad pokušali nisu. Ne bez razloga…

Razmišljanja o rijeci odvela su me neplanirano u Martin Brod, gdje u strasnom zagrljaju dvije rijeke, na ušću Unca u Unu, ljubomorno čuva svoje čari neponovljiva i stoljećima nedirnuta prirodna ljepota. U Martin Brod, mjesto „gdje Unac ljubi Unu“ kako prelijepa Marta nije smjela ljubiti svog izabranika. Voljela je momka kudrave kose i garava lica, koji je živio na drugoj obali Une. Budući su joj roditelji branili tu vezu, jednog kasnog popodneva ona krene preko broda svom ljubljenom. Na skliskoj unskoj sedri oklizne se i potone, a taj gaz, odnosno brod, kako ga mještani zovu, prozvaše Martin Brod te je i mjesto dobilo taj naziv u spomen na  nesretnu ljubav. 

Jedne godine tamo sam logorovala prvi put sa splitskim izviđačima iz odreda „Mirko Kaliterna“. Već sam bila u braku te sam se s mužem pridružila odraslima, koji su trebali paziti na djecu i omladinu. Moj suprug je također bio izviđač te ga je vukla želja za ponavljanjem predivnih iskustava iz aktivnog razdoblja, dok je meni taj svijet bio nepoznat. Ali volim prirodu, volim putovanja, beskrajne šetnje, može mi biti samo lijepo.

Na velikoj ledini okruženoj vodom sa svih strana, do koje smo prelazili preko brojnih drvenih mostića, smjestili smo logor. Šatori su bili unaokolo uz Unac koji nas je žuboreći uspavljivao. Večeri i jutra bila su ugodno svježa, ali tijekom dana, premda smo umakli nesnosnim vrućinama sparnog srpnja koje su u Splitu bile neizdržive, i nama je bilo vruće. Zašto se ne rashladiti u Uncu?  

Što mislite tko se prvi odvažio? Naravno žene. Spremno smo uskočile, ali zaplivavši skoro smo ostale bez daha. Za nama se odvažila i šačica tinejdžera, djeci nije bilo dozvoljeno. Mještani su bili osupnuti, nitko se od njih nikada nije ni pokušao okupati u prehladnoj rijeci. Ali kad se okuražio i dežurni šarmer, ostali smo svi bez popodnevne kave, jer ga je steglo u kostima. Danima je bio „van stroja“ i bez milosti zamijenjen drugim, manje šarmantnim gospodinom. 

Rijeka teče kao život te Rijeku života mnogi uspoređuju sa životom samim. Zašto? I sama sam se često pitala zašto rijeku a ne, recimo, more? 

Kad je mirno i vedro predivno vrijeme, ne možemo se nagledati beskrajne ljepote mora. Kišno vrijeme razvodni i zamagli boje, pridodavši im naglašenu notu sive, koja unese sjetu u morsko prostranstvo. Malo manje kad nakon duge suše sve vapi za osvježenjem. Kad se sprema nevera i zapuše olujni vjetar siva nota poprimi intenzivan ton, koji graniči s tamnoljubičastom prema crnoj. Tada se u zraku osjeća napetost i opasnost, dok zapjenjeno more podiže ogromne valove i pokazuje zube. Svi se sjetimo one: „Hvali more, drž' se kraja!“

Ta moćna snaga prirodnih sila i njihova nepredvidivost snažno utječe na naše osjećaje. Ali ta snaga, naročito mora, ima i blagotvorni utjecaj na psihu, nešto kao blagi melem za dušu. More nigdje ne odlazi, u zagrljaj nas uvijek prima i tješi kad smo potrebiti utjehe. Nije ni ono nevino. Daleko od toga! Koliko je samo moj tata na svojim morskim odisejama izvadio utopljenika iz okrutnog mora.  

Pa ipak…Kadgod mi život uskrati blizinu drage osobe, otrgne je iz moje svakodnevnice i znam da je više nikada, ali baš nikada neću vidjeti, vidim rijeku brzu i mutnu kako odnosi sve drago bez nade u povratak. I dok juri, huči, pjeni se, štropošta, lomi o stijene, rastjeruje kamičke i sitno žalo, zapljuskuje okolne obale na svom putu, gura i smeće, hrpe svakovrsnog smeća što u nju bacaju oni koji ne poštuju prirodu, nisu svjesni neophodnosti međusobnog uvažavanja, u meni raste tuga. 

A s odlaskom voljenih sve bremenitija tugom, koja nadire poput plime, mojim žilama struji „gorka rijeka“ svih dana u kojima je još jedna odsutnost produbila krater gubitaka i ja zaplačem zajedno s rijekom. Sve češće kako me godine sustižu i nemilosrdnim škarama prekrajaju i smanjuju moj poznati i dragi svijet. 

A što se tiče nasilno otrgnutih života, ponekad i vlastitom rukom, kad rijeka najviše plače, završit ću jednom interesantnom misli, s kojom se ne slažem u potpunosti, ali se uklapa u riječnu tugu. 

„Izvanredne su žene one koje se ne daju odvući…da ih rijeka ponese....One koje ostaju postojane, ukratko, koje ne daju da ih struja otrgne kao slabašna drvca.“* 

*iz knjige „Na njenoj strani“ Alba De Céspedes, Zora Zagreb, 1965


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.