Edita Kutnjak-Zlatar | S druge strane prozora - 3.dio

Tišina

Ulična rasvjeta u gradu se ugasila. Puste ulice obasjava samo nježna svjetlost tisuća i tisuća zvijezda. Mrak se uvukao između obiteljskih kuća, visokih zgrada, obgrlio drveće u parkovima, sjeo na njihaljke u dječjim igralištima. Mrak i u knjižnici. Tišina se provlači nijemim prolazima između polica punih knjiga. Njoj nije potrebno svijetlo. Poznaje svaki prolaz, svaki kutak toga mjesta. Obitava ovdje desetljećima. Dobro su joj znani svi tragovi prema njoj dragim knjigama u koje voli zaviriti. Nije joj potrebno sunce koje će obasjavati riječi i rečenice književnika i pjesnika. Snalazi se ona i noću. Kroz vrijeme provedeno u ovim prostorima u njezin um urezale su se mnoge misli pisaca koje su ispisane na stranicama ovih knjiga. Ponekad uđe među listove Salomonove Pjesme nad pjesmama, a Barbara Jacquesa Préverta, joj je najbolja prijateljica dok sluša šum kiše s druge strane prozora. Kada se zaželi promjene, Rostuharom otputuje na Sjeverni pol u ledena prostranstva vječne tišine ili u džungle pune zvukova i izazova.

Voli ona sama istraživati knjigu po knjigu, rečenice, misli, tihe patnje, strepnje ili trenutke potpune sreće pisaca. Dogodi joj se mnogo puta da se stopi s njima, razmišlja kao oni, kao da je ona ta koja živi život opisan u knjizi. Neka posve nova stvarnost, drugi ljudi, novi prijatelji. Podsjeća je to na paralelne svjetove. I zato joj je milo kad ljudi posude knjige i odnesu ih svojim kućama i žive barem na trenutak neki drugi san, upoznajući osobine opisanih likova koje oni možda ne posjeduju, a mogli bi.

Tišina je iz mjeseca u mjesec zauzimala sve više mjesta ovog prostora i više nije bilo kutka gdje ne bi ona vladala. Zavlada je svime i osjetila je neograničenu moć. Bila je važna sama sebi i uživala u tome. Jurcala je s jedne strane do druge, imala vremena da prolista svaku stranicu knjiga, upoznala neke nove pjesnike i književnike, upijala slike iz slikovnica. Naučila mnogo toga iz znanosti, umjetnosti, povijesti, kulture, naučila i kuhati razna jela svijeta. Sve je bilo dobro dok nije počela čitati slikovnicu Pale sam na svijetu. Prisjetila se vremena kad je trebala tražiti zakutke ovog prostora gdje bi se tada uvukla da nađe barem malo mira za sebe. Sada priznaje kako je onako iz znatiželje znala viriti iz svog skrovišta i pratiti što se događalo u prostoru. Tako je upoznala mnoge ljude i male i velike i mlade i stare. Dolazila su razigrana djeca koja bi vukla svoje roditelje do police sa slikovnicama i satima ih listala, a roditelji uvijek s mislima u nekim samo njima važnim poslovima vukli ih prema izlaznim vratima. Djeca se nisu dala dok ne bi odabrala šarenu knjigicu koju bi tada s velikim osmijehom na licu i žarom u očima odnijeli svojim kućama. Pričali bi kako su im mame i bake prije spavanja čitale te priče, a oni bi prepričavali sadržaj svojim prijateljima u vrtiću. A najviše su ti klinci uživali slušati priču ili bajku sjedeći na šarenim jastučićima na podu knjižnice ili čak ležeći. Neki bi i zadrijemali slušajući topli glas tete koja je znala dobro čitati priče. Jednom će i oni odrasti i naučiti čitati.

Tišina, onako bez oblika i težine, rastezljiva i prilagodljiva mogla se uvući u svaki ormar i svaku ladicu. Jednom u svom istraživanju pronašla je i stare albume pune fotografija. To je znala pronalaziti u obiteljima gdje bi roditelji zabilježili mnoge im drage i važne trenutke u odrastanju djeteta. Nije mislila da to mogu posjedovati i ovakva mjesta, ali ovo očito posjeduje. Listajući ih vidjela je u njima mnoga lica osoba koja su bila u ovim prostorima. Fotografije su još bolje pokazivale njihov žar i neku unutarnju toplinu i snagu koju bi prenosili na tijelo koje je stajalo ponosno čitajući stihove pjesnika, priče književnika. Vidjela je po njihovim licima da im se događa isto što i njoj, postali su pjesma koju su čitali. Kao da su u njoj, žive ju. Postali su lik priče. Znala je to dobro uočiti. Iz vlastitog iskustva. U očima im se nazirao sjaj zvijezda, sjaj koji prenose na publiku jer ih ona zanosno sluša kao opčinjena i opijena. Tko su ti ljudi? Gleda ih u albumima iz godine u godinu u raznim pozama, prekrasnoj odjeći, uređeni, našminkani, izgledaju kao glumci na pozornicama kazališta velikih gradova. Mijenjaju svoje odore, postaju u trenu kraljevi i kraljice koji oživljuju svečane dvorane, seljanke u dvorištima svojih trošnih kućica, klaunovi koji na svoj klaunovski način pričaju priče, dvorski slikari koji svojim kistovima pretvaraju maštu u stvarnost i vječnost, guvernante koje pričaju priče najmlađima, putujući glazbenici, virtuozi na svojim glazbalima ili mali princ na tamo nekoj dalekoj planeti brojeći zvijezde. Da, pretvaraju se u poznate i manje poznate likove naše povijesti. Mijenjaju kulise, mjesta događanja, ponekad su u ovim prostorima, već na drugoj stranici na obali neke rijeke ili ispred velebnog dvorca, na livadama, u parkovima ispod krošnje platane ili u domovima ispred staraca u kolicima. Razna su to mjesta, uvjeti uvijek drugačiji, publika nova, ali jedno je uvijek isto, sjaj u očima i neka unutarnja vatra koja ih pokreće. I njih i sve oko njih. Stoje gordo na pozornici života u svojoj misiji kao da gledaju u budućnost. Što vide? Iz albuma u album postaju sve stariji, primjećuju se sjede lasi u njihovoj kosi, pogrbljena leđa, ruke koje drže knjigu su išarane borama i staračkim pjegama, ali zvijezde u očima sjaje i dalje i potpiruju njihovu strast i želju za onim što su započeli. Ugoditi zajednici, učiniti je boljim i sretnijim mjestom za život. Pitam se još jednom tko su oni? Kako zovu te ljude? Mnogi autori koje sam čitala nazvali bi ih raznim imenima, ali ja imam samo jedno ime za njih. Vizionari. Ljudi koji znaju što hoće, koji svojim koracima idu prema cilju i prema ideji koju žele ostvariti u djelo. Za mnoge druge su ti ciljevi nedostižni i neostvarivi , ali ne i za ove zanesenjake. Njihove misli su uvijek negdje u budućnosti, a u sadašnjosti se pretvaraju u riječi. Njihove riječi ubrzo postaju njihova djela. A djela su njihova misija. Misija je energija koja pokreće mnoge oko njih. Mnogi će sigurno misliti da su ti albumi njihova samodopadnost. Ali nisu. To je dokaz jedne proživljene stvarnosti onih koji su znali što žele i za sebe i za druge. Listanje ovih stranica je prisjećanje ali i opraštanje od svega proživljenog. Tim ljudima nitko neće moći uzeti njihove sretne trenutke koje su doživjeli u izgovaranju mnogih stihova pjesnika, sada već njihovih prijatelja, njihova poznanstva koja žive i dan danas u ovom posve drukčijem svijetu, njihove ispričane priče, dječje osmijehe upućene samo njima, pljesak publike ili tišine ispunjene suzama koje teku licem pokazujući trenutak sjete, tuge i ganuća. Svaki taj trenutak je urezan duboko u njihove akaša zapise i živjet će vječno i za njih i za njihovu djecu. I djecu njihove djece. Jedino što nedostaje u tim albumima i na čemu im Tišina zamjera su fotografije gdje oni nazdravljaju punim čašama šampanjca na onome što su učinili. Za sebe, za druge. Nazdravljaju sami sebi na svojoj hrabrosti i ustrajnosti i što su trenutci postali vječnost za pamćenje.

Gdje su nestali? Ovi prostori su pusti bez njih. Nema više nasmijanih lica, nema više ljudi koji su ih s toliko pažnje slušali, nema više pogleda i mahanja rukom s druge strane prozora, nema više okrhnutih šalica iz kojih se osjeća miris upravo kuhane kave. Nema više niti starih prijatelja. Ne čuju se više niti trzaji žica gitare niti milozvučni pjev mladih umjetnika, nema ritma bubnjeva, ne čuju se niti zvukovi gongova. Nema čak niti susjedovog mačka koji se protezao i spavao na polici između knjiga. Sada ovdje carujem ja, Tišina. Sjedim na svakoj stolici, pišem za svakim stolom, šarena fotelja mi je ponekad i krevet, prijateljica sam svakoj knjizi, grlim je i tješim. Uvlačim se u zidove i stropove, putujem pejzažima i rijekama na slikama, pokušavam odgonetnuti sve one likove rađene u glini koji tako mirno stoje na policama iznad knjiga. I stalno se pitam tko je otjerao te idealiste? Zar postoje toliko zli ljudi koji mogu uništiti nešto tako uzvišeno i za dobrobit svih? Kakvi su to ljudi? Nije im žao? Ne plaču li za tim dječjim i sretnim nasmijanim licima? Za licima staraca koja su svojim postojanjem pokazivali koliko su zadovoljni? Zar im ništa ne govore te tužne i uplašene dječje oči koje se jedino vide iznad šarenih krpica? Zar više ništa ne osjećaju? Zar su zaboravili što je dobro, što je sreća, što je sjaj u očima, što je ljubav? Previše su se uljuljkali u Orwellove, i Bradburyjeve priče, kao da ih je zarobio vrtlog nekog crnog svijeta, iz neke druge dimenzije koju su prizvali. Ima li u njima još uvijek onog nečeg ljudskog? Božanskog? Ili su već postali kao igračka na navijanje? Slijede ljude koje niti ne poznaju. Laži su postale njihove istine, zloća i pakost zamijenila dobrotu, riječ empatija se izgubila iz njihovog rječnika, briga za dobrobit zajednice svela se na brigu za samog sebe. Pojam prijateljstva izgubio se u šumi kao i Crvenkapica. Nema čak niti pravog vuka kao u priči već šumama trče stvorovi kojima upravlja netko drugi. Zar ćemo izgubiti i bajke? Bake i djedove već jesmo.

Tišina se zamislila. Mora pronaći neku knjigu koja će joj pomoći i ukazati na put koji će biti putokaz barem onima na čijim licima prepoznaje zabrinutost i u dubini njihovih očiju nazire mali sjaj zvijezde. I mala iskra može zapaliti veliki plamen i probuditi nadu.