Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 10. prosinca 2021.

Hana Konsa | Branka Erdelja-Štivić: "Bake u avionima" - Predgovor


„Ona koja nosi luč i rasvjetljava put”


Za potrebe ovoga teksta  autoricu, Branku Erdelji-Štivić, oslovljavat ću imenom:  Branka. I neću joj persirati, što bi prema svim uzusima trebalo, već ću uglednu liječnicu u mirovini i autoricu uspješnice Starenje za početnike, a sada i knjige priča Bake u avionima, tikati jednakom bliskošću i naklonošću kakvu je ona iskazala prema svojim čitateljicama.

Kad sam prije koju godinu pročitala Starenje za početnike, iskazala sam sve pohvale, ujedno sa žaljenjem konstatirala kako mi to Starenje nekako nije drago. Mislila sam, divna knjiga, šteta samo što ima tu riječ – starenje – u naslovu, a to je tako nepopularno. I nije mi baš bilo shvatljivo zašto Branka, iako može, nikako ne mijenja to –starenje. Onda je u mojem životu proteklo nekoliko ključnih godina pa mi je naslov postao jasniji. 

Kada sam, ovog ljeta, susrela Branku, prije nego sam pročitala Bake u avionima, rekla sam joj kako ide korak ispred mene. Pogledala me toplim i znatiželjnim pogledom, pristojno me upitavši  kako to mislim – na što sam rekla da mi se sin jedinac odselio u UK i kako bih lako mogla i ja postati jedna od baka u avionu. Nasmijala se Branka, a koji tjedan nakon do mene je stigla žuta omotnica sa sadržajem njezine nove knjige. Nije to roman, kao Starenje za početnike, već zbirka priča. Očekujući onu ugodu koju sam doživjela pri čitanju njezina prva romana lijepo sam se ušuškala i započela s čitanjem. Već nakon prve priče nisam bila dokona promatračica na tribinama koja očekuje da joj se ugodi, nego sam napregnutih osjetila pomno pratila Svjetiljku na putu preda mnom. 

Upravo tako sam doživjela Branku i ono što nam je ovom knjigom podarila. Kao Onu koja nosi svjetiljku i mirno, staloženo, pametno i s puno ljubavi pokazuje nam što smo, gdje smo i kamo ćemo doći. 

I opet ću se usprotiviti naslovu i opet mi smeta riječ bake. Naravno, jasno je zašto je tomu tako. I opet će Branka biti u pravu. Ona je realna i suočava nas sa stvarnošću od koje bismo najradije okrenule glavu i pravile se kako ne dolazi i da nama tako neće biti. Čarobno je biti žena, divno je biti majka i zasigurno je poetično biti i baka, no bake su starije žene. Imaju li stare žene pravo na punu sreću?

Mogla bih vam danima pričati kakva je ovo zbirka priča a opet ne bih mogla uhvatiti sve nijanse njezina književna stila. Samo bih vam egzaltirano navodila – ma sjajna, ma prekrasno, divota…, znaš ona ti to nekako sve ufino, pa tankoćutno, pa nigdje nema drame, a sve je drama. I kašmir i svila, i oIuja i blagost ljetnog jutra. Opiše ti točno ono što ni sama nisi znala da je tako, kad tamo… iznenadiš se da je to to. Tekst je zavodljiv poput umilne i pristojne djeve koja je ujedno raskošna i vragolasta i kada biste nekomu objašnjavali što vas je to zavelo, mogli bismo samo reći – pa Ona.

Branka piše o nama. Žene koje spominje jesu i bake, ali su prije svega – žene i ovo je naglašeno žensko pismo. Naravno da bi muškarcima bilo itekako pametno  pročitati ga, a najvažnije bi bilo pročitati ga mladim ženama. Kako bi preduhitrile neka stanja dok još mogu. Upravo im Branka govori što trebaju učiniti. Zbog toga mi se čini Onom koja nosi luč i rasvjetljava put. 

Neću vam govoriti o detaljima zbirke priča, to ćete vi same pročitati. Ono na što vas mogu upozoriti jest da je manje važno to što će vam zatrebati i rupčić za suzne oči  manje važno. To su tek sentimenti, a ove priče utječu na vaše mentalno. Pripremite se na to da će vam ostati u glavi. U mislima koje će vas pratiti i da ćete početi grozničavo razmišljati o tome što biste vi osobno mogle učiniti u vezi s pitanjem koje Branka, vrlo hrabro, otvara. A to je pitanje proteka toga vražjeg vremena koje curi i otječe a da  vas ne pita jeste li stigle ono što ste naumile, ono što ste željele i jeste li našle ono što vam treba. 

Kakva vam je kvaliteta života? Imate li nekoga tko vas voli? Volite li vi nekoga? Imate li prijatelje? Jeste li vi nekom prijateljica? Kakav vam je brak? Jeste li bliski sa svojom djecom? Je li vam život otišao u vjetar? Imate li budućnost? 

E, da, ta budućnost, futur je dominantan u Brankinu obraćanju čitateljicama. Kad sve pročitate, a priča bi moglo biti još toliko koliko jest i neće vam biti dovoljno, imat ćete snažnu potrebu poboljšati svoj život. Zato je Branka predvodnica jer upućuje na mogućnosti, na pozitivan ishod, na to da smo živi dok god to jesmo i da imamo pravo na sreću. Na punu, cjelovitu sreću, iako ste tek sporedni likovi u obitelji, „samo“ bake. I ako vam je nagore što može biti, ova će vam knjiga probuditi nadu. Ono što je najkvalitetnije jest Brankina poruka kako je sreća realna i moguća i da vi na nju imate pravo. 

Bake su u avionima jer posjećuju svoju odraslu djecu, koja imaju djecu, pa bake idu unucima. Ne bih apostrofirala političko-ekonomski trenutak, on je takav kakav jest, no ima doprinosa u tome da su nam djeca svila gnijezda po planetu i da nam unuci trčkaraju po livadama tisućama kilometara udaljenima od onih na kojima smo šetale njihove roditelje, našu djecu. I da je nama preko preširoka neba letjeti da bismo ih poljubile, zagrlile, nahranile i uspavale i da pri tome moramo biti i supruge i majke i bake koje su naravno, to znamo, prije svega – razumne. Sve što se pritom događa u nama ostaje među koricama ove knjige. Koja nam mora poslužiti kao Svjetiljka. Da stignemo dok još možemo tamo kamo smo naumile ili, bolje rečeno – poželjele. Sretno vam čitanje i ugodan let.

Odlomak iz romana

Uznemirila sam se. Ponovno. S prozora moje sobe u potkrovlju vidim samo djelić dvorišta, i to upravo onaj u kojemu se ništa ne događa. Ne bi mi bilo od velike pomoći ni da vidim cijeli prizor sa svim sudionicima jer, sigurno, ne bih intervenirala niti bih se miješala u odluke roditelja. Kombinacija straha i nemoći plodno je tlo za nalete nemira. Zapravo mi je najbolje da ništa ne čujem i ne vidim.


Stoga sam odabrala slušalice, i to glazbu koju sam večer prije slušala: album Marka Knopflera iz 2000. godine: Sailingto Philadelphia. Taj album pripada onomu što sam sama nazvala našom muzikom, a nekoć je bio sastavni dio omiljene glazbe moga pokojnog supruga. Prilagodim slušalice, odaberem glasnoću i već kod prvih taktova osjetim da sam na dobrom putu. Pogled mi odluta prema komodi s postavljenim crtežima mora i dupina koje su djevojčice izradile posebno za mene. Dobro je.


Prvo lice množine kremirano je i pokopano zajedno s mojim suprugom. Tako su iz mojeg rječnika iščeznule sve one često upotrebljavane fraze koje su uključivale nas: nama se nije baš svidjelo… više volimo… a ne ne, mi tako ne radimo, mi radije… super je bilo, baš nam se dopalo… uživali smo… jako smo se naljutili


Istim su putem otišle i naše navike, rituali, knjige, glazba, filmovi… i još ponešto naše. Prvu godinu-dvije nisam uopće mogla čuti glazbu koju smo zajedno slušali; u samo nekoliko taktova osjetila bih kako mi se tijelo stišće i kako me grli ledena tjeskoba. Branila sam se neslušanjem. No naša se muzika probijala do mene iz neočekivanih izvora, polako i strpljivo u malim dozama, a onda se nakon tri ili možda četiri godine posve ugnijezdila u moj život. Darovala mi je onaj neuhvatljivi fluid koji obavija dvoje sudbinski spojenih ljudi, povezujući i oslobađajući istodobno. Ušuljala se u moje stanice polako istiskujući iz njih bol i tjeskobu, prepuštajući mjesto mrvicama mira.


Tako sam, slušajući zamamni zvuk gitare Marka Knopflera, unatoč kakofoniji koja se uporno probijala iz dvorišta, osjetila kako mi ruke i noge postaju teške, čak mi je i brada opušteno skliznula prema dolje.


Kako su se gosti počeli razilaziti, tako su iščezavali i decibeli. U trenutku kad sam sišla u dvorište, buka je bila razmjerna broju ljudi: ostalo je dvoje djece i dvoje odraslih. A prizor koji sam ugledala nije bio ohrabrujući: djevojčice su se, kroz razdražljivi plač, tukle plastičnim kanticama sjedeći u pješčaniku, dok su odrasli, moja kći i zet, bili u fazi rasprave o tome tko je zakazao, a tko je dvostruko odradio planirane aktivnosti. Kad sam ponudila dovršiti spremanje kuhinje, ideja je bila objeručke ili, za ovu prigodu preciznije, četveroručke prihvaćena, a i meni je to odgovaralo; činilo se manje zahtjevno od spremanja iscrpljene i

cendrave djece u krevet.

Iako mi je spremanje djece u krevet jedna od omiljenih aktivnosti s njima. Odigrava se kroz rituale tuširanja i pranja zubića prateći vrijeme s pomoću malenoga pješčanog sata... Zatim uživam u pogledu na njih dok prekapaju po polici s knjigama jer svaka od njih traži onu pravu koju ćemo večeras čitati. Tada nastaje divota koja me uvijek iznova preplavi i posve obuzme do granice ganuća. Uvijek se ponovno zadivim gledajući kako djeca bez ostatka uranjaju u priče i kako duboko suosjećaju sa sudbinama junaka, pokazujući nam zorno lakoću bivanja u trenutku. A onda, oko osam, kad uistinu zaspu, nađem se uronjena u blaženstvo koje se može s maločime usporediti.


Branka Erdelji-Štivić: Bake u avionima, Baletra 2021.  


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.